Kao mala, Andreja Kulunčić igrala se po Paliću gde je često boravila i ne sanjajući šta joj budućnost donosi, koliko daleko će njena umetnost otići, kolike živote će promeniti i koliko velika pitanja će otvoriti. Danas jedna od najznačajnijih umetnica savremene umetnosti, kao devojčica nije ni sanjala da će se suprotstaviti velikim i moćnim galerijama, odbiti da proda svoj rad francuskom Pompiduu i da će, nekako, dospeti na crnu listu Tate muzeja. A sve zato što neće hteti da igra po pravilima „umetničkog lobija“ i njenih moćnika. Andreja je učestvovala na najvećim svetskim izložbama poput bijenala u Istambulu i Dokumenti u Kasselu, jednoj od najznačajnijih svetskih izložbi. Svoje radove nedaje svakome na izlaganje, pa čak i po cenu da je više nikada ne pozovu, što se i dogodilo u više navrata.

Andrejini radovi bave se pitanjima društvenih odnosa, marginalizovanih grupa, prava radnika i drugih ljudi koji su izgubljeni u administraciji ili koji su propali kroz pukotine pravnog i socijalnog sistema. Zbog toga ona postavlja pitanja, prst gura pravo u oko problema države i zahteva odgovore na svoja pitanja. Njena umetnost je transdisciplinarna, zahteva aktivnu saradnju publike i svojevrsno zajedničko dovršavanje rada.

Da je muzika, Andreja bi bila Albinonijev Adađo – nežna, a jaka.

Veoma strastveno se bavite društveno angažovanom umetnošću i položajem različitih marginalizovanih i osetljivih grupa ljudi kao i isticanjem raznih društvenih problema. To može da radi samo neko ko je na svojoj koži iskusio nepravdu društva. Šta je bila prekretnica da počnete da istražujete ove fenomene u svojim radovima?

Nakon što sam, 1994. godine, kao drugi deo svojih studija, završila Majstorsku radionicu na vajarskom odseku Likovne akademije u Budimpešti, otputovala sam u Južnu Ameriku gde sam provela godinu dana. To putovanje je bila prekretnica u mom odnosu prema umetnosti. Pre toga, umetnost sam posve idealizovala. Kako već to ume mlada osoba, sa žarom sam verovala u lepotu, neku vrstu, rekla bih, i uzvišenosti, pa i duhovnosti koju umetnost može da pruži. Međutim, tokom tog putovanja stvari su se promenile iz korena. Suočila sam se sa stvarnošću! Tada sam imala 25 godina i odrastanje u socijalističkoj Jugoslaviji učinilo je da evropski kolonijalizam deluje kao jedan daleki pojam bez stvarnog iskustva. Sa svojim sadašnjim suprugom provela sam tada godinu dana u istraživanju Ekvadora, Kolumbije, Perua, Čilea i Argentine. Za razliku od uvreženog mišljenja da se čovek iz tih predela vraća srećan i ispunjen, ja sam kući došla depresivna zbog stvari koje smo videli. Umetnost, koja mi je od detinjstva bila nit vodilja, pokazala se kao alat za ugnjetavanje, pratilac genocida nad autohtonim stanovništvom Južne Amerike, čemu se moglo svedočiti na svakom koraku. To je naročito postajalo jasno i vidljivo ukoliko na tom putu provedete duže vremena, naučite jezik, uspostavite komunikaciju sa lokalnim stanovništvom, a sa nekima od njih postanete i prijatelji.

Bilo mi je šokantno saznanje do kojih razmera su Evropljani ubijali, pretapali tuđe kulture, pokradali, da su, zapravo, „civilizovali smrću“. Posle Južne Amerike ostalo mi je pitanje kako da nastavim da volim umetnost koja je nastala na pretopljenom zlatu drugih kultura, na robovlasništvu, oduzetim i osakaćenim životima i uništenim ekosistemima. Utihnula tela, odnosno Cuerpos callados, susretali smo celim putem. To su tela koja se nisu predala, ali su utihnula. Volela bih da ukažem na jedan intervju koji sam 20 godina posle tog putovanja napravila u Meksiko Sitiju u kojem sam boravila povodom svoje samostalne izložbe „Osvajanje i konstrukcija zajedničkog“ u Muzeju savremene umetnosti MUAC. U tom razgovoru sjajni sociolog Carlos Aguirre daje pregled pokreta u Latinskoj Americi. U njegovim rečima oseća se jedan pozitivan stav, da postoji nada za budućnost tamošnjih zajednica. Za razliku od njega, ja nisam imala taj pozitivan stav. Nakon putovanja bila sam mnogo razočarana umetnošću. Imala sam stav da je treba napustiti i prezreti.

Međutim, kada pogledam unazad, drago mi je da su se, ipak, stvari posložile drugačije. I dalje mi je umetnost nit vodilja kroz život. Obožavam sve u njoj i oko nje, ali u stvarnosti koja je uronjena u konkretne situacije, u društvenu realnost, bez idealizovanja. Treba ostati kritičan, u svakom trenutku moramo biti spremni da preispitamo pozicije koje zauzimamo i, ako treba, da ih menjamo. Pre svega treba čuti druge, biti dobar slušalac, osvetliti društvene nepravde, osmišljati alate, otvarati dijaloge u kojima mogu učestvovati različiti ljudi, graditi mostove, rastavljati, sastavljati, intervenisati, pokretati... Na ovaj način svi zajedno postajemo svesniji sebe, svoje uloge u društvu, preuzimamo odgovornost za situacije oko nas.

Foto: Ivo Martinović

Angažovana umetnost je potpuno drugačiji vid umetnosti od one na koju su ljudi navikli. Kako vi gledate na to?

Mogla bih reći da sam se na jedan način odrekla umetnosti, a da bih mogla ostati u njoj, odnosno  da mi 30 godina umetničkog rada koji iza sebe imam nije služio u cilju menjanja umetnosti već menjanja društva putem umetnosti. I, da zaokružim priču, tako me je jednogodišnje putovanje kroz realnost kolonizovane Južne Amerike s „lepe“ umetnosti navelo na put kritičke i angažovane umetnosti. Prvi rad koji sam uradila, a da jasno govori o tome je „Distributivna pravda“ iz 2001. godine. Bila je to interaktivna prostorna instalacija u kojoj posetioci izložbe slede tačke u prostoru i na taj način učestvuju u građenju i promišljanju pravednog društva.

Koliko je teško baviti se angažovanom umetnošću?

Baviti se društveno angažovanom umetnošću ni danas nije jednostavno, a kamoli pre 30 godina. Umetnički svet funkcioniše na jedan vrlo određen način i traži određenu vrstu pristupa, može se reći i neki vid lojalnosti prema svojim pravilima. Danas se mnogo govori o retekstualiziranju umetničkog sveta. Ne dovodi se u pitanje bavljenje marginalnim temama ili angažovanost iz umetnosti u život, a da pri tome ne mislimo na avangardu, pa je time i lakše. Sa druge strane, idalje ostaje pitanje budžeta, jer umetnički svet, kada se govori o većim iznosima, funkcioniše kroz umetničko tržište. U slučaju moje umetnosti prodaje radova vrlo su retke, i s malim iznosima, možda da se pokrije deo naredne produkcije ili deo zaostalog minus od prethodnog projekta. Za razliku od filmskih produkcijskih budžeta ovde nema prostora ni za šta veliko. NGO umetnička produkcija na koju smo upućeni u našim državama, puna je svojih zamki i nelogičnosti. Sa ovim problemima borim se već 20 godine preko svog udruženja MAPA.

 

Foto: Ivo Martinović

Zbog čega angažovana umetnost iziskuje obimna finansijska sredstva?

Da, mnogi se čude zbog čega su za ovu vrstu umetnosti neophodni visoki budžeti, pa bih, evo, želela da dam jedan konkretni primer. Pet izuzetnih žena, različitih etničkih, verskih, rasnih i seksualnih identiteta, i ja, osmislile smo umetnički projekat pod nazivom „ISTE – za prihvatanje različitosti“. Cilj nam je bio da upozorimo na prisutnost diskriminacije u hrvatskom društvu i da osvestimo važnosti prihvaćanja različitosti: različita boja kože, verska obeležja poput hidžaba, nelagoda zbog upotrebe sopstvenog jezika (poput arapskog), pa sve do nemogućnosti dobijanja azila.

Glavni deo ovog projekta je bilbord i citylights kampanja po gradu. E sad, ako očekujete da postignete neku ozbiljniju društvenu promenu s 10 plakata, u tom slučaju teško da ćete čak i otvoriti neki dijalog ili podići svest ljudi. Međutim, ukoliko imate 100 ili 200 plakata postavljenih na raznim gradskim lokacijama, onda ćete imati potencijal za pokretanja javnog dijaloga. Međutim, to zahteva ozbiljno finansiranje za šta se, zbog prirode rada, odnosno kritike društva, retko ima sluha. Vrlo je slično i s drugim radovima, teme kojima se bavim kreću se od ksenofobije, depresije, „stanja nacije“ s posebnim naglaskom na goruće probleme sredina u kojima radim. To je retko dobro došlo, nebitno radi li se o našem ili tuđem kontekstu.

Da li ste osetili moć cenzure na svojoj koži?

Najizrazitiji primer cenzure bilo je odbijanje Liverpulskog bijenala da na gradskim ulicama podrži moj rad na temu maloletničke trudnoće, koja je u Britaniji bila izuzetno visoka – tada najviša u Evropi. Smatrali su da time govorim loše o njima, a njima je umetnost služila za „pozitivne poruke“ o Liverpulu.

Bilo je tu još neprijatnih situacija. Na primer, kada je trebalo da izlažem u Mađarskoj, došla je veoma otvorena pretnja da će zatvoriti galeriju u Dunaujvarosu budu li moj rad izložili na grupnoj izložbi koja je trebalo da se otvoriti narednog dana.

Foto: Ivo Martinović

I pored svega toga što ste videli i doživeli, vi i dalje verujete u ljude.

Ljude volim i u ljude verujem, ali isto tako smatram kako ih treba pokrenuti, ubaciti im neki triger/ pokretač, inicirati ih, pružiti moguće alate, ili, ako ništa drugo, makar otvoriti dijalog među posve različitima, dati glas... A to nije uvek bezbolno. Ljudi su kreativni, u potencijalu, pitanje je (umetnosti) kako taj potencijal staviti u aktivaciju. Drugim rečima, svi imamo moć koju možda ne koristimo, ili je nismo niti svesni, a u trenutku smo kada treba (makar pokušati) misliti na nov način i pokrenuti nove, drugačije, konstruktivnije saradnje, kolaboracije, razmišljanja. Rekla bih da nam je potreban put fluidnog zajedništva koje ne osvaja, ne dominira, ne napreduje, nego opstaje sudelujući i puštajući sve druge na ravnopravno sudelovanje što umetnost, duboko verujem, ima snagu da omogući. 

Kakva su vaša sećanja na Beograd?

Izvrsna! Uostalom, i Budimpešte iz tog doba rado se sećam. U Beogradu sam bila 4 godine na studijama velike plastike na Fakultetu primenjenih umetnosti. Nažalost, pred kraj studija, 1991. godine, počelo se postavljati pitanje moje nacionalnosti. Bilo je teško gledati na ulici ljude s kokardama, dugačkim bradama i slikom Slobodana Miloševića u rukama, kako, tokom tih prvih demonstracija, govore i pevaju da bi hteli da „pokolju“ Hrvate. Ubrzo nakon toga nastavila sam svoje studije u Budimpešti. Pokušavam da ne pamtim Beograd po ovim lošim stvarima, nego po toplini i drugarstvu tokom studija. I mnogi od mojih prijatelja su malo-pomalo tokom vremena otišli iz Srbije. Uspeli smo da održimo neke veze i do danas, koliko je to u raseljenim situacijama uopšte moguće. Budimpešta je tada bila posve druga priča. Nedugo pre došlo je do pada berlinskog zida i umetnici disidenti su dobili svoj javni glas (a i posao profesora na Likovnoj akademiji). Klima je postala otvorena, avangardna, čak bih rekla obećavajuće pozitivna. Sve to uticalo je na moje dalje umetničko formiranje. Godine 1995. zauvek sam se preselila u Zagreb. 

Foto: Ivo Martinović

Koja je uloga umetnosti u menjanju svesti društva?

Za mene presudna, ali treba ljude pokrenuti, uvući ih u dijalog, u svesno i odgovorno zajedničko kreiranje društva koje delimo. Bez toga teško da će doći do promene. 

Da li je vaša umetnost vid otpora ili ogledalo društva ?

Rekla bih i jedno i drugo i ni jedno. Niti otpor društvu niti ogledanje društva više nije dovoljno, volela bih, trudim se, da moja umetnost bude pokretač promena, zajednički korektor, alat koji skupa gradimo i skupa koristimo u isto ga vreme konstantno menjajući i poboljšavajući.