Konstantin Kosta Kumanudi je bio srpski i jugoslovenski političar. Za vreme njegovog mandata Beograd je dobio svoj vanvremenski simbol - "Vesnika pobede". Iako je bio poznat kao stari politički lisac, u poratnoj istoriji je ostao zapamćen po nepromišljenim političkim potezima koje je vukao pred sam kraj života, a koji su ga u novom sistemu koštali građanskih prava, ugleda, imovine a zamalo i života. 

Od Male Azije preko Jedrena do Beograda

Kumanudi potiče iz grčke porodice koja se početkom XIX veka doselila u Beograd. Istorija i rodoslov ove porodice obiluje nejasnoćama i oprečnim podacima, ali se smatra da dalje korene vuku iz Male Azije, gde su oko grada Trapezunta bili naseljeni Grci. Dalje ih put vodi u Jedren, odakle u Beograd dolaze između 1824. i 1829. godine. Ovde porodica razvija uspešan trgovački i bankarski posao, a u brojnu imovinu ubraja se i zgrada u kojoj se nalazi kafana "Grčka kraljica", koju je otvorio upravo Konstantinov deda, Jovan Kumanudi. Tako je u porodici pekara, bankara i trgovaca, 22. novembra 1874. godine rođen Konstantin, zvani Kosta, Kumanudi. Kao što je tada bio čest slučaj, rano ostaje bez oca, a brigu o njemu preuzima porodica. U Beogradu završava gimnaziju i Pravni odsek Velike beogradske škole. Dalje ga put vodi u Parizu, gde na univerzitetu École Libre des Sciences Politiques diplomira, a 1901. godine stiče i doktorsku titulu. Za vreme svog boravka u Latinskom kvartu u Parizu, drugovao je sa budućim velikim srpskim piscima i diplomatama - Jovanom Dučićem i Milanom Rakićem.

Po povratku u Beograd, pored doktorata iz političkih nauka, radio je kao carinik, a potom je postao profesor administrativnog prava na Pravnom fakultetu u Beogradu. Bio je i rezervni kapetan u balkanskim ratovima. Iako u početku blizak radikalima, u Skupštinu ulazi kao poslanik Demokratske stranke. U političkoj karijeri je bio i gradonačelnik Beograda, ministar finansija, obrazovanja, šuma i rudarstva, trgovine i industrije i predsednik Narodne skupštine. Bio je pisac i politički filozof.

Akademski rad

Kumanudi je objavio veliki stručni doprinos u Arhivu za pravne i društvene nauke. Bio je i urednik Arhiva za administrativno pravo. Sa Slobodanom Jovanovićen objavljuje udžbenik Osnove javnog prava u Kraljevini Srbiji, u dva toma, u Beogradu 1907. i 1909. godine. U kasnijoj karijeri, 1921. godine, objavljuje i udžbenik iz oblasti administrativnog prava.

U bogatoj akademnskoj karijeri objavio je i radove "Međunarodno pravo među južnim Slavenima" (prošireni prevod dugotrajne studije Milenka Vesnića), "Ugovore o savezu u 19. veku", "Upravno pravo", "Naša pravna praksa","Pogled na ulogu Austrije u istočnom pitanju" i mnoge druge. Bio je saradnik Srpskog književnog glasnika, Nove Evrope, Arhiva, Braniča i drugih novina i časopisa.

Politička karijera

Kumanudi je prvobitno bio član Demokratske stranke, da bi posle uvođenja Šestojanuarske diktature prešao u provladinu Jugoslovensku nacionalnu stranku, koja se često meša sa ultra-desničarskom Jugoslovenskom narodnom strankom, zbog čega je u novijoj istoriji Kumanudi često pogrešno svrstavan u redove fašista. 

Kao istaknuti pravnik, posle Prvog svetskog rata bio je član srpske, a kasnije delegacije Srba, Hrvata i Slovenaca u Komisiji za reparacije u Parizu. U sklopu svog diplomatskog delovanja, učestvovao je u radu Skupštine Lige naroda i zastupao je jugoslovenski parlament u Međuparlamentarnoj uniji u Ženevi.

U novostvorenoj zajedničkoj državi više puta je biran za ministarsku poziciju. Rukovodio je ministarstvima finansija, unutrašnjih poslova, obrazovanja, trgovine i industrije, šumarstva i rudarstva, te radio na pripremama za ustavnu skupštinu i izjednačavanje zakona. Kao ministar finansija, bio je zadužen za prvi budžet usvojen u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Kao sposoban pregovarač, uspeo je da obezbedi povoljne kredite neophodne za obnovu ratom razorene zemlje, a 1922. godine proglašava Zakon o izjednačavanju poreza. 

Učestovao je i u radu Ustavne skupštine 1920. godine. Pred sam rat, 1938. godine, povlači se iz politike. 

Skandalozni Pobednik

Na opštinskim izborima 1926. godine izabran je za  gradonačelnik Beograda i na ovoj poziciji ostaje od 22. avgusta 1926. do 18. februara 1929. Kao gradonačelnik, značajno je unapredio i modernizovao grad.

Njegov mandat, međutim, bio je obeležen skandalom oko izgradnje spomenika Pobednik. Skulptura je, prvobitno nazvana "Vesnik pobede", delo Ivana Meštrovića, a odluka o njenom postavljanju odugovlačila se od 1913. godine kada je grad odlučio da je podigne u znak sećanja na oslobodilačke ratove. Napravljeni su razni projekti, uključujući postavljanje spomenika u fontani na Terazijama, tada Prestolonasledinkovom trgu. Za sve to vreme, pet metara visoka bronzana figura nalazila se u magacinu vodovodnih cevi. Čim je preuzeo posao, Kumanudi je odlučio da je vreme da se projekat završi. Temelji su postavljeni u maju 1927. godine, kada je i počela je kampanja protiv lokacije i samog izgleda spomenika.

Pravnik Petar Odavić je objavio članak u časopisu "Vreme", napadajući skulpturu i tvrdeći da vređa moral čednih beogradskih dama, kao i sećanje na srpske vojnike koje je trebalo da predstavlja, jer nije imao "simbole srpskih vojnika u proteklim ratovima", kao što su šajkača i opanak. Usledile su debate i kritike, uključujući različite ženske organizacije, koje su protestovale protiv skulpture potpuno golog muškarca u centru grada. U žučnu raspravu i odbranu umetničkog dela se se uključili i brojni pripadnici Srpske akademije, kao što su Bogdan Popović, Stevan Hristić, Branislav Petronijević, Ksenija Atanasijević, Zora Petrović, Beta Vukanović, ali i članice pojedinih ženskih organizacija i delova crkvi.

Ipak, Umetnička komisija, koju je formirao grad, odlučila je u septembru 1927. godine da premesti spomenik i da ga postavi "na greben grada Beograda, na ušću Save i Dunava". Pošto je Kumanudi imao druge dužnosti u državnoj upravi, tu odluku je potvrdio njegov zamenik Kosta Jovanović, a Kumanudi nije bio o tome ni obavešten. Pobednik je konačno otkriven na godišnjicu proboja Solunskog fronta, 7. oktobra 1928. godine. 

Apel marionetskog režima koji ga je skupo koštao

Na samom početku Drugog svetskog rata, Kumanudi se potpunosti povukao iz političkog života, ali je napravio grešku koja ga je skupo koštala. U to vreme, nemački okupator formirao je tzv. "Komesarsku upravu" na čijem čelu se nalazio Milan Aćimović. U želji da se spreči jačanje nezadovoljstva, Aćimović je po instrukciji Nemaca pokušao da angažuje eminentne intelektualce koji bi potpisali Apel srpskom narodu. Jedan od potpisnika ovog Apela, objavljenog 13. avgusta 1941. godine, bio je i Kosta Kumanudi. Ovaj zloglasni Apel, iako je načelno pozivao narod na borbu protiv boljševizma i komunizma, zapravo je pozivao narod da se ne suprotstavi nemačkoj okupaciji i da sarađuje sa vladama Aćimovića i njegovog naslednika Milana Nedića.

Nakon objavljivanja apela, Kumanudi se suzdržao od daljeg učešća. Tokom rata nije učestvovao u političkom ili javnom životu u Srbiji, niti je učestvovao u formiranju Nedićeve vlade ili u samoj vladi. Tri puta je bio zarobljen i  neko vreme je proveo u logoru Banjica u Beogradu. Neki izvori navode da je pred kraj rata, kao jedan od poznatih beogradskih masona, bio član odbora za doček oslobodilačke ruske armije. Nakon oslobođenja, nova vlast ga je ponovo uhapsila i sudila mu za izdaju i ratne zločine. Tokom Beogradskog procesa, bio je jedan od trojice potpisnika Apela (od 533 ukupno), kojima se sudilo za izdaju. Osuđen je na 18 meseci zatvora, gubitak političkih i građanskih prava, osim roditeljskog u trajanju od dve godine i konfiskaciju celokupne imovine.

Kaznu na koju su ga osudili, Kumanudi je izdržavao u Sremskoj Mitrovici. Godinu dana nakon izlaska iz zatvora, ponovo je uhapšen pod optužbom da je 1948. godine učestvovao u osnivanju jednog ilegalnog odbora sa ciljem okupljanja naprijatelja protiv države. Vojni sud ga je osudio na kaznu strogog zatvora od 10 godina sa prinudnim radom. Zbog starosti i lošeg zdravstvenog stanja, kazna mu je smanjena na 3 godine i na slobodu je pušten u 82. godini.

Kumanudija su savremenici opisivali kao čoveka sa "taktičnim i izuzetno finim" pristupom. Opisali su ga kao "osobnost aristokratskog habitusa". Nažalost, njegove vrline, obrazovanje i doprinosi u akademskom, političkom, administrativnom radu i zalaganju za Beograd doneli su mu samo mnogo godina robije.