Lik i delo Petra Ubavkića danas je poznato samo probranima, iako važi za prvog srpskog školovanog skulptora i utemeljivača ovdašnjeg vajarstva. Mada je veći deo života proveo u inostranstvu kao stipendista srpske vlade, ovaj rođeni Beograđanin u svojim delima sačuvao je neke od najvećih velikana svog vremena - od vladara, prosvetitelja i pesnika do uglednih ljudi, i postavio temelje nacionalne umetnosti. 

Prvi srpski vajar

Petar Ubavkić rođen je tačno polovinom 19. veka u Beogradu. Neki bi rekli u pravo vreme, jer je tih godina Srbija bila pod upravom kneza Aleksandra Karađorđevića koji je za ondašnje prilike imao veoma napredne ideje. Ovaj put nastaviće i knez Mihailo, za vreme čije vladavine su put sveta, na studije i vaspitanje, pošle mnoge učene srpske glave. Među njima je bio i šesnaestogodišnji Ubavkić, koji je kao stipendista vlade dobio prve časove ikonopisanja od strane putujećeg italijanskog umetnika koji je tih godina boravio u Beogradu. 

Ubavkićev talenat je bio neosporan, te se pored slikanja ikona bavi i učenjem raznih dekorativnih slikarskih tehnika. Školovanje nastavlja u Pančevu, te Beču gde se sreće sa vajanjem. Ova umetnost je bila slabo zastupljena na našim prostorima, pre svega zbog toga što pravoslavna crkva nije iskazivala interesovanje za skulpturu i vajanje. Malobrojne biste i spomenici viđenijih Srba tog vremena bili su uglavnom dela stranih umetnika koji su se ovako ili onako našli u službi bogatih. 

Odlučivši se za skulpturu, Petar Ubavkić je praktično postao prvi školovani srpski vajar, a svoj nebrušeni talenat uzdizao je na viši nivo na umetničkim školama u Minhenu. Zbog srpsko-turskog rata, vraća se u Srbiju gde kao oficir učestvuje u boju, a posle svršetka istog zapošljava se kao profesor kalupovanja u Realci. Jedno vreme boravio je na studijskom putovanju u Rimu, a označaju ovoga govori i činjenica da “Male novine” iz 1889. godine donose vest na naslovnoj strani da se “mladi vajar Petar Ubavkić vratio iz Italije sa školovanja”. 

Ostatak svoje karijere posvetiće pedagoškom radu kao učitelj vajarstva, crtanja i lepog pisanja u, već spomenutoj Realci, Višoj ženskoj školi i, konačno, Trećoj beogradskoj gimnaziji. 

Aleja velikana zabeležena u mermeru i bronzi

Bogati talenat koji je posedovao Petar Ubavkić primetan je već u njegovom prvom i, verovatno, najstarijem delu - Portretu Đure Horvatića, srpskom generalu i ministru vojnom. Ova skulptura, danas se nalazi u posedu Narodnog muzeja u okviru Zbirke jugoslovenskih vajara. 

Među značajna Ubavkićeva dela spada i sigurno najčuvenija bista Vuka Karadžića, koja predstavlja spoj vrhunskog rada i simbolike u vidu dva toma knjiga na kojima počiva srpski prosvetitelj. Pored ove, Ubavkić je izradio i biste Dositeja Obradovića i Josifa Pančića koje su svoje mesto našli ispred zgrade Treće beogradske gimnazije u Njegoševoj ulici. Zanimljivo je da je u bronzi zabeležio i dvojicu Đura - Jakšića i Daničića, koji sa bistom Jovana Gavrilovića, čine trojku koja se nalazi u muzeju na otvorenom na Malom Kalemegdanu. 

Pored uglednih građana, umetnika i prosvetitelja, Ubavkić je nadolazećim pokolenjima ostavio i skulpture predstavnika obe srpske vladarske porodice. U Takovu i Beogradu nalazi se kompozicija “Takovski ustanak” koja predstavlja momenat kada je knez Miloš izgovorio čuvenu rečenicu “Eto mene, eto vas, rat Turcima”. Tu je i bista mladog i nesrećnog kralja Aleksandra Obrenovića, kao i njegove majke kraljice Natalije. U obliku plakete ostali su portreti Karađorđa i kralja Petra I. 

Ne sme se zaboraviti i kolosalni dvoglavi orao koji je pravljen za potrebe ukrašavanja Doma sv. Save, mermera bista “Ciganka”, te “Portret starog oficira”. Od 80 Ubavkićevih radova do danas je ostalo sačuvano nekih trideset.

Ispred svog vremena

Petar Ubavkić je zaista bio čovek ispred svog vremena. Razmere toga danas je teško razaznati, ali u vremenim dok su se Beograd i Srbija klackali između Orijenta i Evrope, bio je jedna od pokretačkih snaga prosvetiteljstva i napretka. Jedna od tačaka na tom putu bila je i Svetska izložba u Parizu 1900. godine na kojoj je učestvovao sa nekoliko svojih radova. 

Četiri godine kasnije, sa grupom umetnika među kojima su bili Uroš Predić, Đoka Jovanović, Marko Murat, Beta Vukanović, Rista Vukanović, Simeon Roksandić i Nadežda Petrović, osniva Društvo srpskih umetnika “Lada”. Dajući udruženju ime po slovenskoj boginji proleća, ovi umetnici najavili promene koje će nastupiti desetleće kasnije. Prvi korak ka njima bila je i Prva jugoslovenska izložba 1904. godine, na kojoj su pored srpskih učestvovali i hrvatski, bukarski i slovenački umetnici.

U kasnijim vremenima njegovo delo je često stavljano iza Đoke Jovanića, koji je bio miljenik beogradskog visokog društva. Tokom karijere bio je i član Srpskog učenog društva, te kasnije Srpske kraljevske akademije. 

Petar Ubavkić umro je na Vidovdan 1910. godine i sahranjen je na Novom groblju u Beogradu.