„Pohađanje škole u današnje vreme je ispod svake kritike. Od broja predviđenih časova ne održi se ni dobra trećina – sve ostalo oduzmu raspusti zbog bolesti, oskudice u zgradama škole, oskudice u nastavnicima...“

Pročita li u dnevnim novinama ove upozoravajuće redove, prosečnom čitaocu verovatno ne bi mnogo preostalo: tek da zabrinuto kimne glavom, duboko uzdahne i zapita se – šta li se to događa sa današnjom omladinom?

Još sumornije bi zazvučala i opaska o tome kako se „u školi stvorio haos, nered, nedisciplina, demoral, što sve, kao što vidimo, odlično harmonira sa opštim prilikama u zemlji“. A prosečni čitalac, štaviše, složio bi se sa piscem ovih redaka i u gledištu da je „pitanje o kome danas govorimo, pitanje je sveopšteg, nacionalnog značaja“.

Između redova se, pak, krio i glavni krivac zbog koga je ovo pitanje uopšte moralo biti potegnuto. Demokratski duh, taj ozloglašeni fenomen „koji je u zemlju ovako prenagljeno unet“, buknuo je poput požara i otkrio sve svoje manjkavosti. Da ne beše demokratskog duha, tako ni po školama, „umesto jačanja zdrave svesti i razvijanja karaktera kod đaka“, sasvim sigurno ne bi zavladali haos i demoral. A da je ovako nešto pročitao danas, onaj prosečni čitalac verovatno i ne bi bio suviše iznenađen.

Međutim, zabrinjavajuće konstatacije iz novinarskog pera, iako ne deluju tako, daleko su od briga savremenih učitelja i roditelja. Dapače, upravo su ovako nešto mogli pročitati i da su živeli pre ravno 110 godina.

Kakvim se to sumnjivim zanimanjima bavila mlađarija demokratskog duha?

Ono što se doima gorućim problemom „današnje omladine“ beše aktuelno još pre nego što je na ovim prostorima zagrmeo Prvi svetski rat. O oskudicama u zgradama škola i rasulu po učionicama pisalo se i na izmaku davne 1911. godine. Ispod kratkog naslova Školska omladina, „Mali žurnal“ je u izdanju od 14. decembra – i to na naslovnoj strani – kritički prozvao, kako se činilo, u to vreme najvećeg neprijatelja beogradske mladeži.

Za novinara ovog lista nije bilo sumnje da se taj demokratski duh „negativno odrazio na školsku omladinu“. Da stvar bude gora, to što je đacima manjkalo „razvijanja karaktera i jačanja zdrave svesti“ beše tek jedna u nizu mnogih posledica ovog diskutabilnog trenda. „Usled ovakvog stanja stvari“, primećuje se dalje u članku, „došlo se dotle da se školska omladina, nemajući dovoljno posla u školi postarala sasvim prirodno da sebi nađe drugo zanimanje“.

Na nesreću tadašnje omladine i njenih zabrinutih kritičara, to drugo zanimanje bilo je, spram školske nediscipline, daleko diskutabilnije. „Mali žurnal“ je pisao o tome kako su za beogradsku mlađariju omiljena pribežišta postale „kafane najnižeg reda, kockarnice i problematične žene“. Sporno je bilo i to što bi za kratko vreme, od neiskusnih i mladih, beogradski školarci postali „ljudi bez ikakve vrednosti“.

U isto vreme, ovakva primedba beše slika i prilika stanja na terenu. Po svemu sudeći, u to se uverio i novinar beogradskog lista, kada je pred čitaoce izneo svoj nimalo dopadljiv utisak: „Uđite danas u ma koju kafanu, videćete đake da igraju karata, bilijara, zabavljaju se sa ženama i sve ono, što do pre nekoliko godina niko ni zamišljati nije mogao“. Na sve to, „Mali žurnal“ je upozoravao da se „u ovom pogledu otišlo i mnogo dalje“.

Blud i nemoral iza vrata „nekih klubova“

Dopadne li mu ovakav članak danas pod ruke, savremeni pratilac aktuelnih prilika bi možda ostao pomalo zbunjen. Tim pre što ne bi imao dojam da čita tekst objavljen pre više od stotinu godina, pa bi mu se moglo učiniti da deli slične brige kao prosečni Beograđanin s početka 20. veka.

Da su školskoj omladini pretili nered i nedisciplina svedočio je dalje i prestonički dnevni list: „Nije to odavno bilo, kad je beogradska policija u Beogradu otkrila neke klubove slobodne ljubavi“. Nije, doduše, trebalo mnogo nagađanja da bi se shvatilo i kakav se to demoral mogao u njima zateći. „Članovi ovih“, objasnio je novinar, „bili su đaci srednjih škola i njihove drugarice, koji su se slobodno sastajali i živeli u divljem braku“.

Ipak, postojala je još jedna nevolja: nadležni za ovakve pojave, čije su „posledice bile svakom poznate“, ostajali su praktično vezanih ruku. „Policija a i školska vlast ograničili su se samo na to, da živućim u divljem braku narede, da se razvedu, kao što su se i uzeli sami“.

Kako su zbog demokratije ispaštali nesrećni roditelji

Na sav razvrat i poroke koji su cvetali među beogradskim srednjoškolcima, nedolična ponašanja nisu ostajala samo iza vrata „nekih klubova“. Dovoljno je bilo prošetati se korzom i na uglovima spaziti grupice đaka „od kojih nijedan ženski šetač ne može na miru proći“. Ako bi prolaznik pritom zastao i oslušnuo o čemu se to mladi domunđavaju, doznao bi da se đaci od svega 16-17 godina pripremaju „za izvršenje malo čas rečenih zadataka“.

Beše to i „najbolja slika o srpskoj đačkoj omladini“ – samo, nije tome bila kriva samo demokratija. Najzad, pisac ovih redaka upro je prstom i u „nesrećne roditelje“. Oni su bili ti koji, „zavedeni glupim teorijama, odobravaju ovaj novi duh“. Ne štedeći dalje i oštrijih kritika, novinar je čitaoce opomenuo i da „mnogi od ovih (roditelja) ne propušta da odvoji trošak svom sinu i na taj način ispuni mu žarku želju“.

Ima li mesta optimizmu kada zavladaju opskurni trendovi sa zapada?

I dok je glasno negodovao zbog vladanja i mladih i starijih Beograđana, „Mali žurnal“ nije mogao a da se ne osvrne i na ćud ovdašnjeg čoveka. Jer, „po nesreći, mi Srbi smo uvek gotovi, da sa zapada primamo sve ekstravagancije, ne procenjujući dublje njihov značaj“.

Možda ni u tome ne bi bilo ničeg rđavog da je u narodu bilo mesta kritičkoj proceni novotarija. Sudeći po onome što se dalo uočiti među omladinom, novinar-kritičar nije mogao a da ne primeti ovdašnju naviku da “zadržimo docnije za sebe samo ono – što ne valja“.

Pritom, po pitanju ovako značajnom za vaspitavanje mladih, ostali su nemoćni i oni kojih se to najviše ticalo: i vlast školska i policija. Sumirajući sporni trend, „Mali žurnal“ se zapitao može li se takvom zlu uopšte stati na put. A pošto ni najodgovorniji, po svemu sudeći, nisu bogznašta mogli preduzeti, pa ko će onda?

I zaključak beše prilično jasan:

„Niko! Mi imamo uvek prečih stvari od onih, što se u zemljama sa mudrom upravom smatraju za najpreče“.