Istorija Beograda neraskidivo je povezana sa rekama. Njima su dolazili i dobri i loši, razdvajala se i spajala carstva, i bile kapije kroz koje su strujali ljudi, roba i kulture.

Tako je tridesetih godina XIX veka zahvaljujući Savi, koja je u to vreme bila granica između Srbije pod turskom vlašću i Austrije, Beograd velikim koracima zakoračio u Evropu. I to ni manje ni više nego zbog carinika i prkosa kneza Miloša. 

Prva evropska kuća u Beogradu

Kada je Hatišerifom iz 1830. godine Srbija dobila prve obrise autonomije, knez Miloš Obrenović odlučio je da dobijene privilegije iskoristi do krajnje granice. Jedna od njih je bila i pravo da Srbija prikuplja "đumruk", odnosno carinu na svu robu koja je preko savskog pristaništa dolazila u Beograd. Ovo je bio značajan prihod koji je i tek kako pomogao da se državna kasa popuni.

Ipak, efikasnijem prikupljanju carine isprečio se jedan problem – stara đumrukana kod Kalemegdana bila je dotraja memljiva, kao uostalom i čitav turski Beograd, i nimalo dostojna nove države.

Zato Miloš naredi da se na obali Save, ispred same Sava kapije (ulaza u grad sa reke), izgradi nova Đumrukana. I to ne bilo kakva, već zgrada od čvrste građe u evropskom stilu, stamena i ponosna kao kontrast udžericama i kućercima koji su preovladavali u turskoj kasabi.

Što je bilo zapoveđeno, bilo je i izvršeno. Gradnja novog zdanja Đumrukane počela je 1834. godine, a završena godinu dana kasnije. Bila je to zgrada na sprat sa prostranim arkadama koje su skrivale magacine u prizemlju. Na spratu se nalazilo pravo čudo za ondašnje vreme – sedamnaest zastakljenih prozora koji su gledali na ulicu i preko Save na Srem. Danima pošto su prozori postavljeni, znatiželjnici su dolazili da se dive jer je u to vreme prozor na kući "zastakljen" hartijom bio prava retkost, a kamoli sedamnaest velikih prozora koji su sprat zgrade činili prozračnim i luksuznim. Pričalo se i da je Miloš izavao pravi skandal kada je na zgradi naredio isticanje srpske trobojke. Ovaj čin protumačen je kao namera da se od autonomije napravi prava država. 

Za njenu izgradnju bio je zadužen Hadži Nikola Živkovića, neimara koji je ispunjavao sve kneževe zamisli i koji je Beogradu dao prve obrise grada. Smatra se da je planove izrado Franc Janke, Slovak koji je bio i prvi državni arhitekta.

Svi stanari  Đumrkuane

Pored carinika, Đumrukana je tokom svojih vek i nešto postojanja imala brojne i zanimljive stanare. Prvi od njih bio je austrijski konzul koji je pod zakup uzeo deo sprata. Po njegovoj želji izbijen je i balkon, ukrašen ogradom od kovanog gvožđa, kako bi Austrijanac mogao da nesmetano zakorači ka ulici i posmatra zalazak sunca nad Savom, za koji je tvrdio da je najlepši na svetu.

Pored diplomatske, Đumrukana je odigrala i važnu ulogu na unutrašnjem planu. U njoj je 1837. godine započeta izrada nacrta Građanskog zakonika za Kneževinu Srbiju. Naime, u to vreme su u carinarnici živeli pravnik Jovan Hadžić i Vasa Lazarević, gradonačelnik Zemuna koji su sačinili prvu kodifikaciju građanskog prava u modernoj Srbiji, vodeći se načelima Austrijskog građanskog zakonika. Kada je sedam godina kasnije, za vreme vladavine kneza Aleksandra Karađorđevića, i usvojen, ovaj zakonik je bio jedna od prvih modernih kodifikacija građanskog prava u Evropi i svetu, odmah posle Francuskog, Austrijskog i Holandskog. O njegovoj dugovečnosti govori i to da je ostao na snazi čak 102 godine, do svog ukidanja 1946. godine.

Stara Carinarnica bila je mesto i na kome se odigrao prvi srpski aeronautički pokušaj. Pričalo se da je 1841. godine izvesni kalfa Manojlo odlučio da preleti Savu, sklepao krila od koža i daščica, popeo se na vrh Đumrukane, zamahnuo... i... skočio. Za razliku od pravog Ikara, naš letač početnik završio je sa manjim povredama. Naime, umesto vodenih dubina, dočekao ga je dubok snežni nanos. 

Nekako u isto vreme, Đumrukana je dobila i svog najpoznatijeg "stanar" - prvi beogradski teatar. Nazvan jednostavno – Teatar na Đumruku, počeo je sa radom 1841. godine. Nastao na inicijativu Atanasija Nikolića i Jovana Sterije Popovića, a pod pokroviteljstvom kneza Mihaila koji je naredio da se jedna sala carinarnice ustupi pozorištu i preuredi. Ovaj teatar bio je prvi po mnogo čemu – bilo je to prvo  državno pozorište, prvo pozorište koje je imalo stalni repertoar,  u njemu je glumio prvi profesionalni ansambl, kao i prva glumica (do tada su ženske uloge igrali muškarci).

Pozorište je počelo sa radom 4. decembra (po starom kalendaru) 1841. godine izvođenjem predstave "Smrt Stefana Dečanskog", Jovana Sterije Popovića. Iako su predstave bile dupke pune, a publika sa uživanjem (uz obavezno dobacivanje) pratila šta glumci rade na sceni, sudbina je htela da životni vek ovog pozorišta bude kratak. Krajem avgusta 1842. godine Ustavobranitelji proteruju kneza Mihaila iz Srbije, a sa gubitkom svog mecene… i pozorište se gasi.

Posle ove avanture sa pozorištem, u Đumrukanu se ponovo vraća Austrijski konzulat i austrijska pošta koji će tu ostati do prvih godina novog veka. Vremenom carinarnica, neka najmodernija zgrada Beograda, gubi na svom značaju i izgledu jer Savamala i Karađorđeva ulica postaju pozornica na kojoj su se u iskazivanju svog bogatstva i raskošnog ukusa utrkivali bogati trgovci.

Pomalo skrajnuta, Đumrukana je tavorila sve do 1944. godine kada je u pod kišom savezničkih bombi značajno oštećena. Posle Drugog svetskog rata procenjeno je da je obnova preskupa i bespotrebna, te su ruševine uklonjene a temelji zasuti zemljom.

Život, smeh i igra ponovo u Đumrukani

I taman kada smo pomislili da je Đumrukana zauvek izbrisana iz beogradskog sećanja, javlja se ideja da se na njenom mestu ponovo začuje smeh i igra. Naime, krajem 2019. godine pokrenuta je inicijativa da se na mestu nekadašnje carinarnice, u Karađorđevoj 13, podigne zgrada za potrebe Ansbambla narodnih igara i pesama Srbije "Kolo". U međuvremenu je konkrus raspisan, Beograd je pomalo usporila pandemija korone, ali nada "Kola" da prvi put od svog osnivanja 1948. godine dobije stalnu adresu - ne jenjava.

*Naslovna foto: Fortepan / Magyar Műszaki és Közlekedési Múzeum / Archívum / Negatívtár / özv Venczel Jánosné gyűjteménye