Koliko su dva najvažnija vladara savremene srpske istorije, vožd Karađorđe i knez Miloš bili različiti, govori i činjenica da su njihovi konaci u Beogradu nalazi na dve potpuno različite strane grada. Dok je knez Miloš iz svog konaka na savskoj padini gledao ka Austriji i Evropi, Karađorđe je tokom svog boravka u Beogradu za vreme Prvog srpskog ustanka naredbe izdavao iz dvora na dunavskoj padini odakle je pogled pucao ka istoku.

Ono što ih, pak, vezuje je činjenica da su oba ova zdanja danas nestala pod naletom burne beogradske istorije. I dok se ostaci Miloševog konaka mogu i dalje raspoznati u obrisima starog Beograda, Karađorđev konak je potpuna misterija.

Da li je Karađorđe zaista imao konak u Beogradu, ko ga je izgradio i kako se danas tačno zove ulica u kojo se nalazio?

Kada je Karađorđe bio Dorćolac

Početkom decembra 1806. godine ustaničke snage probile su odbranu beogradske varoši. Lukavstvom Konde Bimbaše i nepažnjom turskih snaga, kroz Sava kapiju srpske snage su po prvi put posle vekova turske i austrijske okupacije ušle u Beograd. Mesec dana posle toga, 8. januara 1807. godine, beogradski paša prepustio je i tvrđavu ustanicima, čime je Karađorđe postao prvi srpski vođa pod čijom komandom se čitav Beograd našao u srpskom vlašću.

Bila je to varoš potpuno drugačija nego današnja. Uske ulice i sokaci, probijani bez plana, tek ponegde popločani lošom turskom kaldrmom. A u njima prizemni kućerci i čatrlje opasani visokim zidom iza kojih su se nalazile bašte iz kojih je o proleću mirisao behar. Tek nešto uređenije bile su kuće iz ondašnjeg Zereka, trgovačke i zanatske četvrti današnjeg gornjeg Dorćola oko ulice kralja Petra.

I upravo tu negde, na tristotinak koraka od Bajrak džamije, među kućama beogradskih begova i bogatih turskih trgovaca, nalazilo se imanje za koje se smatralo da je bilo konak Karađorđa u onim retkim momentima kada je boravio u Beogradu.

Iz svedočenja misterioznog hroničara Beograda pod pseudonimom "P", skoro čitav vek posle voždove vladavine, može se zaključiti da je u pitanju bilo impozantno zdanje dostojno jednog vožda. 

Iza visoke kapije nalazilo se kaldrmisano dvorište u čijem centru je bila jednospratno kuća sa širokim tremom. Do prvog sprata, na kome su se nalazile najvažnije prostorije, vodile su drvene stepenice postavljene sa južne strane. Još jedne uže i strmije, namenjene za poslugu, nalazile su sa strane trema. Iza zastakljenog trema, koji je služio kao predsoblje, nalazila se soba za prijem gostiju odakle je pogled pucao ka istoku i Dunavu. U nastavku kuće nalazile su se prostorije za svakodnevni život – kuhinja, soba sa ognjištem i pomoćne prostorije, te spavaće sobe.

Bogatsvo je odisalo iz svakog detalja, naglašenog skupom, teškom hrastovinom od koje su bili izrađeni patos, tavanica, okna i vrata. Neobični su bili i veliki prozori, prava retkost u vremena kad se staklo plaćalo "suvim zlatom", koji su uklopljeni sa visokom tavanicom, kuću činili prozračnom i neobično otmenom. Isti raspored i luksuz bio je i u prizemlju, delu koji je služio za poslugu. 

Ostala je samo jedna slika ovog konaka, rad slikara M.Buzažića iz 1912. godine:

Slika: Univerzitetska biblioteka "Svetozar Marković" / "Beogradske opštinske novine", 1931, screenshot

Ali, ko je bio njen prvi vlasnik?

Graditelj - nepoznat

Posle odlaska Turaka iz Beograda 1807. godine, brojne kuće ostale su bez gospodara. To je bio slučaj i sa ovim konakom za koji ne postoje pisani dokazi ko ga je sazidao. Pričalo se među narodom da je bio vlasništvo izvesnog Alaj beg. Ali, Alaj je u to vreme bilo lično ime, ali i titula turskog vojnog zapovednika, pa njegovo ime i postojanje treba uzeti sa zadrškom.

Ime je i dodatno zanimljivo jer se izraz "alajbegova slama" odnosio na imovinu bez gospodara, zajedničku imovinu sela ili varoši iz koje je uzimao svako koliko mu treba. Da li je zbog ovog izraza jedan napušteni konak, korišćen u državne svrhe za smeštaj vožda dobio graditelja čije ime podseća na izreku? Još jedno pitanje koje pobuđuje sumnju da je izvesni Alaj beg i zaista postojao. 

U svakom slučaju, dalja istorija zdanja je daleko bolje poznata. Posle Karađorđa konak prelazi u ruke neimenovaog grčkog ili cincarskog trgovca, te u ruke još jednog trgovca, ovog puta srpskog, Vanlijića. Od njega je kupuje Vasa Đema, policajac i ponekad pisac. Posle njegove iznenadne smrti u Prvom svetskom ratu, nasledstvom je završila u vlasništvu Perside Konstadinović, rođake Čedomilja Mijatovića. 

Adresa izgubljena pod udarom urbanista

Za kraj ostaje pitanje gde bi se danas nalazio ovaj konak? To je, kao i sve ostalo u vezi s njim, prava glavolomka. Naime, u turska vremena ulice uglavnom nisu imala vremena, ali je posle prelaska Beograda u srpske ruke pod knezom Milošem, ova ulica ponela naziv Trojanska, a plac je dobio tablu sa brojem pet. Kasnije, krajem XIX veka, ulica će dobiti ime cara Uroša, koje i danas nosi.

Ipak ovo je samo početak određivanja priče. Naime, na planu Beograda iz 1878. još se vidi vrludava Trojanska ulica, koja je dve decenije kasnije "ispravljena" i nivelisana u dobro poznatu mrežu dorćolskih ulica, dok su stare Ivkova i Ukrštena, između kojih se nalazio ovaj plac, istom prilikom izbrisane. Njihovo mesto zauzele su ulice Gospodar Jovanova i Strahinjića bana, mada ne baš istom trasom. Prema ovom planu, konak se nalazio u bloku zgrada koji se nalazi između ulica Cara Uroša, Gospodar Jovana, Strahinjića Bana i Rige od Fere.

Slika: galica.fr - Mapa Beograda iz 1878. godine

Zanimljivo je, pak, da nešto drugačije mišljenje ima onaj misteriozni hroničar "P", koji kao adresu na kojoj se nalazi ulaz u dvorište u kome se nalazi konak navodi Strahinjića Bana 28. Ova adresa nalazi se u bloku zgrada bliže ulici kralja Petra.

Ko je u pravu, ostaće još jedna misterija. Naime, ovaj deo grada pretrpeo je značajan preobražaj početkom 20. veka kada je stari Zerek zamenjen novim, modernijim i elegantnijim Gornjim Dorćolom. U jednom od ovih građevinskih poduhvata dvadesetih ili tridesetih godina XX veka nestao je konak, a zamalo je stradala i zgrada Beogradskog Liceja. Zatim je sve ono što nije porušeno tada, srušeno je u razornim bombardovanjima deceniju kasnije.