Baš kada pomislite da ste videli, čuli i pročitali sve, te da ništa više ne može da vas ostavi bez teksta, na videlo ispliva tako bizarna vest da prosto pomislite da joj mesto u rubrici “Verovali ili ne”. Jer kako drugačije objasniti pljačkanje telefonskih govornica uz pomoć kokica?!

Ono kada su se kokice urotile protiv govornica

Čini se da uvek postoji jedna stvar koja kriminalnim veleumovima nikada ne manjka - domišljatost. Ta osobina krasila je nepoznata lica koja su pedesetih godina prošlog veka upregla sve vijuge koje su im bile na raspolaganju kako bi bez prolivene kapi znoja došle u posed novca na nezakoniti način, koji je, istini za volju, bio lišen ikakve upotrebe sile nad žrtvama.

Sigurno se pitate kako im je to pošlo za rukom? U njihovoj jednačini kalauz je bio suvišan. Sve što im je bilo potrebno jeste nekoliko pakovanja kokica, koje su se prodavale gotovo na svakom uglu u centru Beograda. No, njihove obrve se nisu izvijale u luk nagore zbog slasti istih. Ne, to je bio samo bonus.

Naime, kokice su se pakovale u malim najlon kesicama, koje su, ispostaviće se, bile idealno oruđe za pljačku. Lociravši malobrojne telefonske govornice u glavnom gradu, razbili bi stakla na izlaznim kablovima telefonskih aparata i uz pomoć kesica umešno zapušili otvore. Naposletku, nonšalatno bi obišli sve govornice i jednostavno podigli sav plen koji bi se preko dana nataložio.

Skroman zgoditak

Ono čime počionici nisu mogli da se podiče bio je zgoditak. On je bio srazmeran uloženom “trudu” - svega desetak dinara. Ništa više. Dok je potpuno druga priča bila sa nanetom štetom govornicima. One su neretko bile dovoljno velike da se nadležni uhvate za glavu.

Međutim, najveće osude su pristizale od strane javnosti. Nesvesno da je telefonska govornica u kvaru, građanstvo je pohranjivalo istu pošteno i teško stečenim kovanicama i redovno ostajalo kratkih rukava prilikom uspostave veze. 

Štampinih pet minuta

Dnevna štampa je brže-bolje zgrabila priliku i odsečnim čukanjem po pisećoj mašini osula paljbu po izgrednicima. Jahajući na tom talasu, navodili su u svojim stupcima hipotetičke primere o hitnim pozivima u pomoć ili lekaru, pitali da li je krađa i obijanje govonica društvena opanost, zahtevali pomoć građana, društveno-političkih organizacija i organa reda, te nemilosrdno pozivali da se ovo “lukavstvo plati glavom”.

Neviđena prašina se digla oko ovih nedela, tolika da su zločini doslovno preko noći utihnuli. Da li je urgenicija dnevnih listova urodila plodom ili su počionici jednostavno došli do zaključka da se zločin zaista ne isplati ili je pak nešto treće bilo posredi, ostaje nam samo da nevešto nagađamo.