Kada se jednog maglovitog jutra 1885. godine oštar fijuk železničke pištaljke razlegao sanjivim Beogradom, Srbija se za jednu lokomotivu i železničku kompoziciju približila Evropi.

U tek otvorenu grandioznu zgradu Glavne železničke stanice, ušao je najluksuzniji voz tog vremena – Orijent ekspres.

Kako je ljubav prema vozovima izlečila slomljeno srce.

Iako je Orijent ekspres svoju popularnost stekao zahvaljujući činjenici da je povezivao Grad svetla, Pariz i Kapiju Orijenta, Istanbul, priča o ovom vozu počinje u Belgiji i to zahvaljujući zabranjenoj ljubavi. Naime, kada  mlađahni Žorž Nagelmaker, sin uglednog belgijskog bankara, zaljubio u svoju znatno stariju rođaku, porodica je u pokušaju da spreči skandal pronašla solomonsko rešenje. Tek stasalog Žorža strpali su na brod i uputili u Ameriku, “da vidi sveta”.  Na tom putovanju mladić je uglavnom putovao vozom i to čuvenim luksuznim spavaćim kolima kompanije Pulman.

Ubrzo je ljubav prema starijoj dami bila zamenjena ljubavlju prema železnici, te 1873. godine osniva firmu koja će prerasti u  Kompanji Internasional de Vagon-Lit (Compagnie Internationale des Wagons-Lits), koja će u naredih gotovo čitav vek upravljati najčuvenijim luksuznim vozom na svetu – Orijent ekspres.

Bez obzira na zvučno ime koje je ukazivalo na to da se saobraćaj odvija do samog Orijenta, u početku je voz saobraćao samo na liniji Pariz – Beč, tako da mnogi ovu rutu i dalje smatraju originalnom. Prvo putovanje je izvedeno 1883. godine, da bi dve godine kasnije ruta bila produžena do Budimpešte, Beograda i Niša.

Foto: Pavle Kaplanec

Grad koji je spajao Istok i Zapad

Beograd je na velika vrata železničke Evrope stupio 1884. godine kada je završena gradnja Glavne železničke stanice na današnjem Savskom trgu. Ubrzana izgradnja pruga u Srbiji, povezanost sa rekama Dunavom i Savom, stari trgovački putevi koji su još od rimskih vremena vodili ovim krajevima, uslovili su da Beograd za samo par godina postane važno železničko čvorište. Zahvaljujući, između ostalog, i popularnosti Orijent ekspresa, dnevno je kroz beogradsku stanicu prolazilo i dve stotine vozova.

Ipak, samo jedan je bio Orijent ekspres. Ovaj voz će u narednim decenijama više puta menjati trasu, ali ne i nivo luksuza. Posle završetka pruge od Beograda do Niša, putnici su kočijama prevoženi do Plovdiva koji je u to vreme bio poslednja stanica, zatim će krajnja stanica na istoku biti Varna, a prvi put će voz neprekidno putovati od Pariza do Istanbula juna 1889. godine.

U to vreme je voz na relaciji Pariz – Budimpešta saobraćao svakodnevno, a tri puta nedeljno su krajnje stanice bile Beograd i Istanbul. Zanimljiv je podatak da je brzina voza na deonici između Beograda i Mladenovca iznosila 65 km/h, a na kroz Srbiju do Niša i preko 80 km/h, gotovo isto ili brže nego danas.

Orijent ekpres će do svog ukidanja 1979. godine stajati samo zbog ratova, a svoju rutu će tek nešto neznatno menjati.

Svakako je najznačajnija izmena ona vezana za prokopavanje tunela Simplon u Švajcarskoj, koji je omogućio uvođenje još jedne rute koja je vodila od Pariza, preko Simplona, Milana i Venecije, Zagreba, Beograda i Sofije do Istanbula, a ova linija je nosila ime Simplon Orijent ekspres. Uvođenjem treće linije koja je od Londona, preko Pariza, Ciriha, Inzbruka, Budimpešte, Beograda vodila do Atine 1930. godine pod nazivom Arlberg Orijent ekspres, označiće početak najuzbudljivijeg perioda ovog voza.

Foto: Wikipedia / Murdockcrc

Orijent ekspres između mašte i istine

Uzbudljive tridesete godine u kojima se Evropa klackala između krize, uspona nacizma, unutrašnjih političkih kriza, ali i sveopšteg procvata na kulturnom i društvenom planu, smatraju se zlatnim dobom Orijent ekspresa, koji je zbog svoje luksuzne opreme, komfora i vrhunske kuhinje bio upravo bio simbol finansijskog preporoda. Iako je to vreme prvih letova avionom, i iako je putovanje s jednog na drugi kraj Evrope trajalo nekoliko dana, luksuzni voz je bio omiljeno prevozno sredstvo diplomata, aristokrata, umetnika, biznismena, i starih i novih bogataša.

Vodilo se računa o svemu - od uređenja putničkih kabina, preko izbora menija i zabave tokom putovanja vozom, do dizajna čajnika u restoranu. Voz je pratila i visoko-stilizovana marketinška kampanja, a ulazak prepoznatljive plavo-bele kompozicije sa zlatnim natpisom u beogradsku stanicu, svakako je privlačio pažnju putnika i radoznalaca.

Privlačio je, doduše, pažnju i “onih drugih”, tako da se u beogradskim novinama tog perioda mogu naći izveštaji o dvojici Mađara koji su  na krovu kompozicije pokušali da nelegalno uđu u Bugarsku (bila su to vremena obrnute migracije), o terorističkim napadima na voz u Makedoniji, ali o službenici iz Beograda koji je pod zahuhtalim točkovima luksuznog voza pokušala da nađe razrešenje svoje nesrećne ljubavne priče.

Foto: Wikipedia / Jules Chéret - retours.eu (collection Arjan den Boer)

Voz koji je kasnio samo jednom

Iz tog vremena je i čuvena i neproverena anegdota o tome kako je Orijent ekspres samo jednom kasnio, i to zbog toga što je jedan od članova francuske delegacije koja je bila u poseti Beogradu spazio na stanici heroinu Milunku Savić i potrčao da joj se zahvali. Potom je ganut činjenicom da heroina nema novca za putovanje u Francusku na obeleževanje desetogodišnjice pobede u Prvom svetskom ratu, na brzinu izdejstvovao sredstva i papire za njeno putovanje. Da li se ovo zaista desilo, danas je teško proveriti.

Sve ove i slične priče bile su inspiracija da se čuveni Orijent ekspres, a posebno njegova linija Simplon Orijent ekspres nađe i u popularnoj kulturi. Njime je putovao Herkul Poaro u “Ubistvu u Orijent ekspresu”, Džejms Bond u “Iz Rusije s ljubavlju”, Grof Drakula u istoimenom romanu, spominje se i u filmu “102 dalmatinca”, ali u “Putu oko sveta za 80 dana”. Svi ovi likovi iz romana i filmova bi u nekom trenutku pogledali bi kroz prozor i videli čuvenu tablu sa natpisom “Beograd”. A posle stajanja od 45 minuta, uz veseli zvižduk lokomotive i mahanjenje zastavicima otpravnika vozova, železnička pruga bi ih odvela dalje put zapada ili istoka, u kom smeru bi se već zaputili.

Poslednji put je Orijent ekspres, tada već pod nazivom Direktni Orijent ekspres, napustio beogradsku Glavnu železničku stanicu maja 1977. godine. Četrdeset i jednu godinu kasnije, poslednji voz napustio je tu istu stanicu, odnoseći sa sobom poslednje ostatke glamura onog starog Beograda.