Možete li da zamislite današnje klince kako ostavljaju po strani mobilne telefone, računare, video igre i, umesto toga, upravljaju vozom? E, upravo to su, sa osmehom na licu i uzbuđenjem u srcu, radili mališani te, ne baš tako davne 1947. godine kada je izgrađena Pionirska železnica koja je, u dužini od 5085 metara, vodila od Banovog brda, preko Košutnjaka, pa sve do iznad Rakovice.

Ova mala pruga uskog koloseka danas živi samo u sećanju. Na nju podsećaju još samo jedna preostala stanica i utabana staza na Košutnjaku, od Skojevskog naselja do Pionirskog grada, kojom je nekada vijugala pruga Pionirske železnice.

Studenti i srednjoškolci pionirima na poklon

Ideja za izgradnju Pionirske železnice preuzeta je od Rusa. Moglo bi se reći da je svrha ovog poduhvata bila svojevrsno dualno obrazovanje koje je imalo zadatak da decu, kroz zabavu i igru, nauči odgovornosti, pravilnom obavljanju poslova, usadi im osećaj odgovornost, preciznosti i tačnosti, ali i manirima i lepom ponašanju prema svojim vršnjacima i odraslima.

Izgradnju Pionirske pruge preuzela je na sebe ondašnja Narodna omladina Beograda. Studenti i srednjoškolci, za vreme školskog raspusta, sjatili su se da svojim radom podignu ovu prugu i poklone je svojim mlađim drugovima, tek stasalim pionirima.

Podigli su omladinci šatore, uzeli u ruke lopate, ašove i krampove i složno uz pesmu, na padinama Košutnjaka pa sve oko, tada tek formiranog, Pionirskog grada, izgradili Pionirsku železnicu.

Radove su svojim plećima izneli pripadnici pet brigada. Petu i Šestu činili su studenti agronomije i veterine, Devetnaestu i Dvadeset prvu učenici srednjih tehničkih škola i učitelji, a Petu brigadu su činili brigadiri.

Za samo tri meseca sve je bilo završeno. Napravljene su tri stanice od kojih je svaka imala čekaonicu, dve kancelarije, predvorje na ulazu i mlečni restoran. U kancelarijama su postavljeni automat za zvučno signaliziranje, električni blok za davanje svetlosnih signala, telegraf i telefoni povezani sa stanicama i skretnicama.

Prva stanica po imenu „Kosmaj“, nalazila se na Banovom brdu, druga, stajalište „Sutjeska“ kod pionirskog grada i treća, „Jastrebac“, kod Kneževca. Takođe, izgrađene su i dve postaje kod Banovog brda i Rakovice, a uz „Jastrebac“ je podignuta i ložionica u kojoj će se popravljati i čuvati mašine i vagoni.

Pionirska pruga imala je u svom voznom parku tri lokomotive i veći broj putničkih i teretnih vagona, a izuzev mašinovođe i ložača, svi ostali koji su radili bili su pioniri. Jedan deo njih, oni koji su imali specifične dužnosti, završio je prethodno kurs na kome su naučili kako da rade kao šefovi stanica, telegrafisti, skretničari i kondukteri.

Naravno, kako bi se osigurala bezbednost svih, pioniri su radili pod nadzorom železničkog otpravnika poslova.

Foto: Blog "Tandaramandara"

Prvi polazak Pionirskog voza

Tog 20. septembra 1947. godine Pionirska železnica je počela sa radom. Na prvo putovanje „Ćiru“ je ispratilo skoro 20.000 dece i odraslih. Atmosferu koja je vladala u svom tekstu ispričala je Radmila Protić, novinarka kojoj je pripala čast da bude jedan od prvih putnika Pionirske železnice. Ovde prenosimo deo njenog teksta:

Stanica „Kosmaj“. Tu su mali vagoni jedan uz drugog. Svetli, zeleno obojeni, čisti blistaju na suncu. Deca raširila oči, začuđene, pune iščekivanja. Njihov voz je na šinama. Pravi voz. On samo čeka na znak pa da pođe, da poveze svoje male putnike.

U stanici živo. Osoblje – pioniri uniformisani, ozbiljni, primaju poslednja uputstva.

„Druže šefe“, obraća se jedna pionirka šefu stanice pioniru. „Koliko ima do polaska voza?“

A šef, dečko ozbiljna lika, gleda u red vožnje i odgovara.

„Lokomotiva je već prikačena za vagone. Svi su na svojim mestima“.

Mali Andra, snažan dečak stoji kod jednog vagona. Zove ga drug da mu priđe, a on odgovara: „Ne mogu da napustim dužnost“...

Kroz žagor i viku odjekuje pištaljka i odjek se gubi u šumi. Otpravnik vozova je dao znak za polazak. Zapištala je lokomotiva, a gust dim se izvio u nebo.

Taster na telegrafu otkucava – Stanica „Jastrebac“. Voz je pošao na vreme.

Polako promiču šumarci i proplanci, a u daljini se vidi Beograd.

„Molim, dokle putujete?“, pita kondukter, pionirka sa torbom na ramenu.

„Do „Jastrepca““, odgovara putnik.

„Četiri dinara, molim“, odgovara devojčica ozbiljno i cepa kartu koju je prethodno poništila malom zumbom izvađenom iz torbe.

„Drugarice, mogu li ja da uzmem kartu do Pionirskog grada“, pita jedna devojčica.

„Možeš. Karta košta dva dinara. Ali, moraš da siđeš na stanici do koje ti važi karta, inače ćeš platiti kaznu“...

„Karte na pregled“, odjekuje vagonom glas kontrolora. Putnici pružaju karte koje on savesno pregleda.

Tu se stvorila i kočničarka, pionirka čije je mesto u hodniku na klupici.

„Drugarice, ne napuštaj dužnost“, opominje je kontrolor. Ona, bez pogovora, odlazi na svoje mesto.

A voz brekće, prolazi postaje gde stoje dežurni skretničari i pozdravljaju crvenim barjačićima.

„Sutjeska“ – objavljuje kondukter. Voz staje u Pionirskom gradu gde polovina malih putnika silazi. Idu u svoj grad.

Opet pisak i voz kreće vozeći vesela lica zažarenih obraza i svetlih očiju.

Na završnoj stanici stoje reči ispisane krupnim slovima: Pionirska pruga – prvi korak ka stvaranju stručnih kadrova.

Foto: Blog "Tandaramandara" 

Kraj male pruge

Nakon što je mladim pionirima godinama pružala radost 15. aprila 1951. godine Pionirska pruga je predata na korišćenje Pionirskom gradu, a po odluci Gradske skupštine prestala da radi 1952. godine. Formalno je ukinuta naredne godine, tačnije 30. januara 1953. Od tada pisak „Ćire“ više se nije mogao čuti.

Stanica „Kosmaj“ nedugo zatim je srušena kako bi se podiglo novo naselje. „Sutjeska“ je kasnije postala restoran, ali je i ona srušena i zamenjena drugim ugostiteljskim objektom.

Jedino se održao „Jastrebac“ koji i danas postoji u nešto izmenjenom obliku, ali ima sasvim drugu namenu.

Ono što je ostalo jeste sećanje.