Jedan od najvećih izazova u karijeri generala Pjarona de Mondezira bio je kada mu je poverena organizacija prebacivanja iscrpljenih srpskih snaga sa albanske obale na spasonosni Krf. Ubeđivanje kralja Petra i regenta Aleksandra da prihvate njegov predlog i da već namučenu vojsku upute na 240 kilometara dug marš do luke pogodne za pristajanje velikih transportera, bio je tek lakši deo posla. 

Uslediće mukotrpno prebacivanje preko 150.000 civila i ratnika u momentu kada su Centralne sile vrebale svaku priliku da dodatno unište ranjive saveznike. 

Krf - ostrvo spasa

Kao baza za oporavak iscrpljenih srpskih vojnika izabrano je ostrvo Krf, dok su obližnje Vido i Lazaret služil iiza smeštaj bolesnih i ranjenih. Deo vojnika i civila upućen je u francusku luku Bizert u današnjem Tunisu, ka kojoj je još početkom januara zaplovila laša “Devanha”, bolnički brod britanske kraljevske mornarice. Prebacivanje na Krf  je počelo 18. januara 1916. godine, da bi Mondezir sa pratnjom na ostrvo stigao 24. januara. Od 28. januara, francuska vojska obustavila je sve transporte i stavila brodove na raspolaganje Mondeziru. Bilo je ključno da se operacija izvrši što brže jer su austrijske snage nadirale preko Skadra. 

Mondezir u svojim memoarima beleži potresne prizore koje je zatekao na Krfu. Savezničke, pre svega francuske snage, koje su dobile zadatak da pripreme ostrvo za prijem nisu imale vremena da urede sve kapacitete, tako da su se na malom prostoru tiskale desetine hiljada iscrpljenih, uplašenih, slomljenih ljudi. Problem je bio i to što je prvobitni plan obuhvatao prijem samo 50.000 ljudi. Ova brojka će biti višestruko nadmašena. Utisak je pojačavala i kiša koja je danima padala, dodajući još sumorniji akcent kolonama ljudi koji su se slivali u Ipsos i Govinu. 

O razmerama tragedije svedoči i njegov zapis od 20. januara u kome kaže da je u trasportu od 2.000 Srba bilo 60 mrtvih. A to je bio tek početak. Pri dolasku odvajani su bolesni i ranjeni i upućivani na Vido, odakle se mnogi nisu vratili.

Akcija spašavanja završena je u poslednjim danima februara, a u tom trenutku na Krfu se našlo 135.000 ljudi. 

Reorganizacija srpskih snaga 

Već početkom marta, srpski vojnici osokoljeni rukom spasa koja im je pružena, odbacili su očaj i okrenuli se jedinom cilju - oslobođenju domovine. Za kratko vreme formirani su vojni kampovi, uređeni pod konac, a oficiri, oporavljeni i osnaženi, zaveli su strogu disciplinu.

Ponovo među Srbima, Mondezir počinje reorganizaciju srpske vojske, drugi deo zadatka koji mu je poveren decembra 1915. godine. 

Odlučeno je da se dotadašnje jedinice rasformiraju i organizuju u 3 armije sa po dve divizije. Vrhovna komanda podarena je regentu Aleksandru, dok je načelnik Štaba Vrhovne komande bio Petar Bojović. Na čelu prva armije bio je Miloš Vasić, druge Stepa Stepanović i treće Pavle Jurišić Šturm. 

Posle izvršene reorganizacije, pred Mondezira je stavljen težak diplomatski zadatak. Naime, zbog izuzetno teškog stanja na istočnom frontu, zahtevano je od Mondezira i srpske Vrhovne komande da se srpska vojska što pre uputi na Solunski front. Videvši da je vojska, iako visokog morala, još uvek u teškom fizičkom stanju, Mondezir je posle razgovora sa generalnom Žofrom uspeo da ubedi saveznike da povratak na front odlože do potpunog oporavka. Mondezir im piše:

“Reorganizovana srpska vojska biće biser Istočne vojske; zato što je homogena, što ima odličan oficirski kadar, što su njeni ljudi probrani u strašnim iskušenjima kojima su odleli samo najjunačniji i najizdržljiviji, zato što je oduševljena svojim mladim Kraljevskim Komandantom, što ima vere u svoju zvezdu i što će proći napred da povrati svoju otadžbinu.” 

Predlog je prihvaćen, te je od aprila od juna vršen postepeni prevoz sa Krfa do Solunskog fronta. Ovime je Mondezirov zadatak izvršen. 

Prilikom njegovog odlaska sa Krfa, regent Aleksandar lično mu je uručio orden Belog orla prvog reda i komandirski krst Karađorđeve zvezde, u znak zahvalnosti za izuzetno zalaganje. 

Kada je srpska vojska decembra 1916. ušla u Bitolj, regent mu je uputio pismo koje je završio rečima: 

“Uvek ću se sećati da se ni za vreme najstrašnijih dana odstupanja kroz Albaniju niste varali o stvarnoj vrednosti srpske vojske. Danas možete biti ponosni što ste tada bili mišljenja da je Mojim trupama potrebno samo da budu ponovo naoružane i snabdevene, pa da budu ono što su uvek i bile. Ta sigurnost u oceni čini Vam čast, a meni će uvek biti bilo da Vam ponovimm koliko smo Vam na tome zahvalni. Molim vas da primite, dragi generale, uverenje mojih najboljih osećanja.”

Ponovo među Srbima

Posle Krfa, Mondenzir ostaje u vojnoj službi sve do kraja Prvog svetskog rata. Bio je komandant prvo 36. korpusa, te 38. korpusa francuske armije. Posebno se istakao juna i jula 1918. u Drugoj bici na Marni, prilikom poslednje velike nemačke ofanzive na zapadni front. 

Nakon završetka rata, 28. decembra 1918. dobio je orden Velikog oficira Legije časti. Njegov poslednji zadatak pre povlačenja iz aktivne službe 1919. godine bio je reorganizacija dela poljske vojske. 

Mondenzir nije zaboravio Srbe. Učestvovao je u humanitarnim akcijama koje su za cilj imale upućivanje na oporavak i školovanje preko 4.000 srpske dece i 1.000 regruta na školovanje na Sorbonu, kao i u drugim akcijama društva francusko-srpskog prijateljstva. 

Kada je 11. novembra 1930. godine u Beogradu otkriven Spomenik zahvalnosti Francuskoj, general Mondezir je bio jedan od članova francuske delegacije. Ovo je bio i poslednji susret dva stara ratna druga - nekadašnjeg regenta, a sada kralja Aleksandra i generala koji je verovao u Srbiju kada niko drugi nije. Tada je dobio još jedno priznanje iz ruku vladara, Orden jugoslovenske krune. 

General Žan Frederik Lusijen Pjaron de Mondezir preminuo avgusta 1943. godine, ne dočekavši oslobođenje Francuske. 

Više od 75 godina kasnije, na inicijativu književnika Milovana Vitezovića i Udruženja književnika Srbije, Skupština grada Beograda donela je odluku da se gornji deo ulice Tadeuša Košćuška od ulaza na Kalemegdan do Dušanove preimenuje u Ulicu Pjarona de Mondezira. 

Prvi deo: