Nastavljamo priču o porodici Pavlović koja je u svom domu okupljala najznačajnije predstavnike srpske kulturne i naučne scene...

 

Vreme iskušenja pod turobnim senkama rata

U periodu između 2 rata, kada su Stevan Pavlović i njegova supruga dogradili prvi sprat, u kuću počinju pristizati domaće i strane diplomate. Prvi put nakon turske vladavine, u domu Pavlovića uspostavljaju se diplomatski odnosi Srbije i inostranstva. Sastancima su tada prisustvovali najviđeniji ljudi toga vremena: od britanske vojvotkinje Marine od Kenta, do članova porodice Karađorđević.

I niko nije slutio da će svega deceniju nakon toga porodični dom sustići nevesela sudbina. Naime, posledice nemačke okupacije, poput velikog broja Srba, nisu zaobišle ni stanare ove kuće. Stevan Pavlović je već s početka rata odveden u logor na Banjici. Njegov stariji sin Kosta odlučuje emigrirati u Englesku, a mlađeg sina Dobroslava hapsi Specijalna policija. Nemci su nakon toga i kuću uzeli pod svoje, i raskošnu vilu pretvorili u vojnu kantinu i javni toalet.

Iako su svi Pavlovići (ponovo) preživeli golgote rata, nakon 1945. godine sačekale su ih nove muke. Država je sada imala potpuno drugačiji odnos prema uglednim građanima i imovini stečenoj pre rata, te su Pavlovići imali voditi nimalo laku bitku za očuvanje kuće u svom vlasništvu.

Da stvar bude gora, nju su tada naselili novi i nepoznati, ali zaštićeni stanari – i to čak njih stotinu i dvoje. U sačuvanim Kostinim dnevnicima i danas se nalaze njihova imena; no, prema rečima unuka Đorđa, "mnogi od njih su bili čestiti ljudi koji su tu željom države ,uvaljeni’ i koji su imali svest da se nalaze u tuđoj imovini".

Foto: Riznica srpska - Leposava Bela Pavlović u svom ateljeu

Istorija jednog naroda u porodičnom mikrokosmosu

I dok su se Pavlovići borili za povraćaj imovine, isto to su činili i "zaštićeni" stanari – pokušavali su legalno doći do konačnih domova. Sa nekima od njih je porodica i danas u dobrim odnosima, a uspela je, na sreću, i kuću sačuvati u svom vlasništvu.

Čak je i umetnička grupa "Lada" nastavila sa redovnim sastancima u ateljeu Ljubice-Bobe Pavlović. Članovi porodice, shodno nekadašnjoj tradiciji, ostali su u kontaktu i sa Tomislavom i Lindom Karađorđević. Nekoliko decenija kasnije (tačnije, 1971), dom Pavlovića proglašen je za zaštićeni spomenik kulture, a njegov najstariji deo, suteren, naknadno je pretvoren u Kulturni centar. U njemu se danas nalazi stalna izlobžena postavka neprocenjive kolekcije ne samo umetničkih, već i predmeta koji su davnih dana bili u "redovnoj", svakodnevnoj upotrebi. A nakon što je kuća 1996. godine obijena, iz nje su ukradena neka od najznačajnijih dela naših likovnih stvaralaca.

Do dana današnjeg, niko od Pavlovića nije saznao gde se ona nalaze. Strahujući za ostale umetnine, Leposava-Bela Pavlović odlučila ih je 1999. godine pokloniti Narodnom muzeju, Matici Srpskoj i Spomen-zbirci Pavla Beljanskog. A u želji da današnjim generacijama predstave naše bogato istorijsko nasleđe, porodica u svom Kulturnom centru redovno organizuje predstave, koncerte, literarne promocije i izložbe.

I dok sedma generacija Pavlovića korača Beogradom, iza zidova njihovog doma i dalje živi istorija jedne zemlje. Tome najbolje svedoče i reči Đorđa Pavlovića, koji nastavlja porodičnu misiju čuvanja šarolikog mozaika prošlosti:

"Namera je da na jedan neobičan i savremen način kroz reč, pokret, muziku, zvuk i boju prenesemo poruku da naša istorija nije samo kompromitovana, ružna, prljava i zla nego da postoje lepi kulturni tragovi kojima treba da se ponosimo."