Fantastične pobede srpskih ragbista nad Škotima se 30-ak godina kasnije sećao i Živko M. Ilić. Pred suparnički tim je izašao sa još 24 saigrača. Susrevši se sa brojnijim i snažnijim momcima, Iliću i ekipi je bilo jasno da je „protivnik daleko bolji nego što smo mislili“. Dečacima iz Srbije preostalo je da se uzdaju jedni u druge: „Mi smo igrali kao jedan. Dodavali smo bez oklevanja i bili neumorni. To je bila prva utakmica na tlu Velike Britanije u kojoj je srpska omladina reprezentovala svoju daleku porobljenu domovinu i izvojevala pobedu”.

Od najvažnije pobede do skeptika sa domaćih terena

Otuda su i momci imali još više razloga za ponos. Samo nekoliko godina ranije, u Edinburg su doputovali iscrpljeni i izgladneli. Najbolji među srpskim ragbistima, Leskovčanin Toma, pokazao se toga dana i kao najvatreniji navijač: „Prišao nam je i rekao, ,Ne zaboravite da danas igrate za otadžbinu’“.

Što se srpskih mladića tiče, ova „strana“ i neobična igra im je ostala u najlepšem sećanju. Ipak, ragbi je u to vreme još bio daleko od Srbije. Živko Ilić je primetio i da je zavladalo mišljenje „da je to surova, opasna i vratolomna igra. Koliko je ovo pogrešno uvideće se onda kada na našim igralištima počne da se igra ova brza, poletna i dinamična igra“.

Kako se ragbi odomaćio u Beogradu i Jugoslaviji

Nakon trijumfa srpskih ragbista u Edinburgu, prvi jugoslovenski ragbi klub, „Orao“, osnovan je 1919. godine u Šapcu. Ipak, interesovanje je na ovim prostorima bilo prilično mlako. Otuda je šabački klub potrajao svega 4 godine, ali je ragbi docnije ponovo oživeo pri tada čuvenom beogradskom klubu SK Jugoslavija.

I ovaj put je to, međutim, bilo relativno kratkog daha. Treća sreća se osmehnula tek septembra 1953. godine, kada je Savez sportova Jugoslavije uputio poziv dvema francuskim ragbi ekipama. Nakon utakmice tada odigrane na stadionu JNA, ova „brza, poletna i dinamična igra“ stigla je i do ostalih jugosovenskih gradova: Novog Sada, Subotice, Zagreba i Ljubljane.

Tek tada su i Beograđani počeli češće da svraćaju na tribine. Glavni grad je uskoro dobio nekoliko ragbi klubova – među njima i Crvenu zvezdu, Partizan i Ragbi klub DIF Beograd. Prvi „promotivni“ meč odigran je aprila 1954. godine u Paraćinu, a ekipe su se već nekoliko dana kasnije vratile na stadion JNA.

Dok je beogradski Partizan slavio pobedu u oba navrata, ragbi je bio na putu da se lagano odomaći u celoj zemlji. Do sredine iste godine, Jugoslavija je dobila i svoj Ragbi savez, a beogradski ragbisti su nekoliko meseci kasnije odmerili snage i na utakmici sa Zagrepčanima. Sada već uhodani i uvežbani, Jugosloveni su ubrzo odneli pobedu i na prvom međunarodnom susretu.

„Opasna“ igra, najzad i na srpskim stadionima

Iako nikada na ovim prostorima nije pretekao popularnije timske sportove, ragbi je od 50-tih godina prošlog veka dobio mesto i u nacionalnom kupu. Najpre je 1957. godine upriličeno nacionalno prvenstvo u okviru Ragbi lige, a ovdašnji timovi su se u prvenstvu Jugoslavije takmičili naredne tri i po decenije.

Nakon Ragbi lige se od 1963. godine igrala i Ragbi unija. Tradicija se potom nastavila sve do 1992. godine kada je, uporedo sa raspadom SFRJ, prestalo da postoji i prvenstvo Jugoslavije u ragbiju. Sada je to Prvenstvo Srbije u Ragbi ligi, a u međuvremenu je porastao i broj prestoničkih klubova. Za razliku od skeptika kojima se ragbi pre stotinak godina učinio „opasnom“ i „surovom“ igrom, među ovdašnjim sportašima i publikom je naposletku ipak izborio svoje mesto.