Kada je 1863. godine otvoreno, Kapetan Mišino zdanje isticalo se svojom lepotom i grandioznošću, u tada još malom Beogradu, koji je pokušavao da se oslobodi turskog uticaja i stane rame uz rame uz ostale evropske prestonice. Ovo zdanje, postalo je dom prvog srpskog Univerziteta, a na pročelju je ponosno istaknuto "Miša Anastasijević svome otečestvu".

A ko je bio Kapetan Miša?

U istoriji je ostao zabeležen kao Miša Anastasijević, nama poznatiji kao Kapetan Miša, ali njegova prava titula bila je titula majora. I Dunav je imao presudan značaj i uticaj na život Kapetana. Od rođenja, pa preko prvih zarađenih novaca, do nadimka "Dunavski  Rotšild". Rotšildi su bili i ostali sinonim za bogatstvo, a Kapetan Mišina imovina se procenjivala na tadašnjih 20 miliona franaka u zlatu, što ga je svrstalo u najbogatije ljude toga doba.            

Rođen je kako Mihailo, negde na Dunavu oko Donjeg Milanovca, 1803. godine od majke Ruže i oca Anastasija. Tačno prezime pod kojim je rođen se ne zna, pa se pretpostavlja da je prisvojio očevo ime kao svoje prezime. Odmah po rođenju je ostao bez majke, a zatim i bez oca, pa je brigu o njemu preuzela maćeha Milja. Rastući u skromnim uslovima, na ivici siromaštva, od malih nogu je morao da radi raznorazne poslove, ali sve uz i oko Dunava.

Foto: Wikipedia / Goldfinger - Bista u dvorištu "Kapetan Mišinog zdanja"

U mladosti je želeo da postane alas na Dunavu, i mučio se izvlačeći mreže u kojima su se hvatili džinovske rečne nemani: somovi, morune i jesetre. Zatim, beleže da je vukao dereglije uz Dunav, posao koji je ovekovečen na svetski poznatom ulju na platnu na jednoj drugoj velikoj reci Volgi, "Burlaki na Volge" Ilje Jefimoviča Rjepina. Govorilo se da je to tako naporan posao da "su mu rebra ‘pucala’ i ramena bila u krvavim ranama od užeta kojim su teglenjeni brodovi uz Dunav u Đerdapskoj klisuri".

Težak rad a mala zarada, nije bilo ono što bi zadovoljilo mladog Mišu. Uči da piše, i počinje da čita sve što mu padne pod ruku, a to je bilo dovoljno da otvori prvu školu u Poreču. E, sad, ovaj Poreč nije onaj na moru, okružen plavim Jadranom i mirisom četinara, već ostrvo (i gradić) preko puta današnjeg Donjeg Milanovca koje je potopljeno prilikom izgradnje brane.

Već tada se nazirao preduzetnički potencijal mladog Miše. Za deset para po jednom kursu, opismenjavao je decu i mladiće, zahvaljujući novostečenom znanju. Avaj, ovaj prvi poduhvat vezan za privatno obrazovanje se ubrzo završava, jer nikada nije bilo dovoljno đaka da bi sebi obezbedio dovoljno za život. Obrazovanje zamenjuje trgovinom, i počinje da radi kao sluga u dućanu Dinulovića, gde je, između ostalog, kuvao i prodavao sapun. Bistar i sposoban, brzo postaje podrumdžija lokalnog age, a posvećuje se i vođenju poslovnih knjiga. Godine 1817. postavljen je za carinika na dobrovačkoj skeli, gde ostaje do 1822. godine.

Već boljeg imovinskog stanja, 1825. godine ženi se Hristinom Urošević. Hristinin brat, Sima, bio je pisar kneza Miloša. Ovo porodično poznanstvo, promućurni Miša, iskoristio je da se poveže sa samim knezom i austrijskim trgovcima koji su poslovali sa njima. Po Siminoj smrti, Miloš prebacuje poslove na Mišu, koji postaje knežev agent na Dunavu, koji je poznavao kao svoj džep. 1833. godine knez ga postavlja je za dunavskog kapetana, sa nadzorno-arbitržnom ulogom. Rođen je Kapetan Miša.

Slika: Johan Poppel - Beogradska tvrđava sredinom 19. veka

Stvaranje dunavske trgovačke imperije

Na samoj raskrsnici puteva, što ratnih, što trgovačkih, Poreč je još od Rimljana do 19. veka bio živahna varoš živopisnih stanovnika u kojoj su se sklapali unosni poslovi. Međutim, zbog brojnih poplava koje su ugrožavale naselje, 1830. godine knez Miloš naređuje iseljavanje. Varoš se seli na desnu obalu Dunava, gde dobija novo ime Donji, da bi se razlikovao od Gornjeg (nekada Despotovca), a Milanovac po kneževom starijem sinu Milanu.

Sa ostalim Porečanima, i Miša se sa porodicom seli u Donji Milanovac, gde počinje da širi svoj posao. U početku se bavio trgovinom rogova, što je u to vreme bio vrlo unosan posao. Pored toga, trguje ajvarom i suvom ribom, kvalitetnim negotinskim vinom i ostalim đakonijama koje su mesto našle na kneževoj trpezi.

Ipak, strateška roba kojom se tada trgovalo bila je so. U Srbiji je u prvoj polovini 19. veka, uvoz soli iz Vlaške bio na prvom mestu. Knez Miloš je i u ovom poslu imao premoć, ali i nedostatak - nepoznavanje vlaškog jezika. Zato unajmljuje Kapetana Mišu, koji postaje njegov glavni pregovarač i zastupnik u poslovima sa vlasnicima vlaških rudnika soli.

Ne može se reći da je Kapetan Miša bio samo hladni kalkulant i škrti trgovac. Voleo je i poštovao obične ljude. Kada je zavladala glad u Vidinu, oglušio se o naredbu kneza Miloša da iskoristi lošu žetvu i ostvari dobit na žitu. Jednu od dve lađe pune žita, koje je knez namenio za prodaju izgladnelom narodu, Miša je podelio sirotinji u "zdravlje kneza Miloša", a drugu prodao preprodavcima. Od zarađenog novca, kupio je u povratku so u Bukureštu, dosta ispod cene, i ostvario do tada nezabeleženu dobit, koju je, pak, prećutao knezu.

Dolazak u Beograd

Odlazak Velikog Knjaza sa prestola, navodi Mišu da napusti rodni kraj, i 1840. godine dolazi u Beograd, noseći sa sobom tih 2 do 3 miliona para koje je uspeo da zaradi od prodaje soli. Ne može se reći da je došao praznih ruku.

U Ustavobraniteljima Miša nalazi nove poslovne partnere, pa im se 1842. godine pridružuje i uspostavlja kontrolu nad "donjim Dunavom". Glavu kancelariju otvara u Beogradu, a kontrolore postavlja u Beču i Pešti. Kontroliše izvoz soli iz Vlaške i Moldavije, kao i uvoz iz Austrougarske. Time je postao jedan od najvećih trgovaca solju na Balkanu i jedan od najvećih prevoznika. Od Smedereva do ušća Dunava, uspostavlja šezdeset brodarskih agencija koje su besprekorno organizovane, a u njima je radilo oko deset hiljada ljudi. Imao je i 74 broda za prevoz soli, kao i 23 stovarišta. Pored prevoza soli, bavio se prevozom pošte i putnika, a vremenom se oprobao i u bankarskim špekulacijama, te davanjem novca pod interes. Pa, ipak, nije mislio samo na sebe, već se bavio i dobrotvornim radom.

Foto: Telegraf / Arhivska fotografija - Kapetan Mišino zdanje nekada

Na ratnoj nozi sa Obrenovićima i Karađorđevićima

Mnogi misle da, i pored bogatstva, Miša nije bio srećan čovek. Potvrdu za ovo nalaze u činjenici da je sa suprugom Hristinom izrodio pet kćerki i nijednog muškog naslednika. Pa, ipak, ulagao je u njihovo školovanje i vaspitanje, i obezbedio im, za to vreme, dobru udaju za viđenije Srbe tog vremena. Dve su bile udate za Karađorđeviće, od kojih je mlađa, Sara Karađorđević bila njegova  mezimica.

Velika Mišina želja bila je da dovede na presto svoju mezimicu, a u ovaj poduhvat i smenu kneza Aleksandra Karađorđevića, uložio je 100.000 dukata. Smatra se da je izgradnja "Kapetan Mišinog zdanja" započeta sa namerom da postane rezidencija Sare i njenog supruga Đorđa Karađorđevića, unuka vožda Karađorđa. Ovo mu je zamalo uspelo, pošto je izabran za predsednika Svetoandrejske skupštine, ali je i knez Miloš imao svog keca u rukavu protiv bivšeg saradnika. Naime, savremenici beleže da je sam knez uložio ogromne novce u agitovanje, tako da je na kraju njegova strana pobedila. Razočaran, Miša napušta Srbiju i likvidira svoje poslove, jer "nije imao kome da ih ostavi".

Dobrotvorni rad i Kapetan Mišino zdanje

Koliko je bio na svoj ruku, Kapetan Miša će biti zapamćen kao veliki dobrotvor. Nikada nije zaboravio svoj težak početak života i siromaštvo u kome je odrastao. Svaki put kada bi posetio rodni kraj, poklanjao je odeću ženama Donjeg Milanovca, a devojkama davao miraz. Opraštao je dugove trgovcima ili im davao povoljne pozajmnice, i tako ih spašavao propasti. Sećao se i svojih prvih poslovnih uspeha, i kako mi je knjiga pomogla da postane ono što jeste, pa je pomagao štampanje knjiga srpskih pisaca i finansirao Beogradsko čitalište. Osnovao je i finasirao mušku i žensku školu Vlaškoj, koja je bila besplatna za đake. Poklonio je i nesuđeni dvor svoje kćerke narodu, koji je poneo naziv "Kapetan Mišino zdanje". U Zdanje je smeštena Visoka škola (kasnije Univerzitet), gimnazija, Ministarstvo prosvete, Narodna biblioteka i muzej. Danas je to zgrada Rektorata Beogradskog univerziteta. Generacije i generacije đaka i studenata prošle su kroz nju. Prve naučne korake baš u tom zdanju sticalo je sve što je vredelo u našoj nauci i kulturi. Tu se čuvala od zaborava naša istorija.

Mihailo Miša Anastasijević preminuo je u Bukureštu, 27. januara 1885. godine.