U vremenu stasavanja i učvršćivanja novonastale države, nije ni malo lako bilo udarati temelje nezavisnosti, u isto vreme pratiti sve korake i poteze Miloša Obrenovića, biti "lukaviji od Porte" na zalasku njene moći, odoleti vlastitim ambicijama, jednom rečju – živeti i uticati na život Srbije sredinom devetnaestog veka. Jedna od ovih ličnosti, koje su oblikovali Srbiju na putu do nezavisnosti, bio je Stevan Magazinović, trgovac, političar, sudija, predsednik Vrhovnog suda, ministar unutrašnjih poslova i ministar spoljnih poslova, i na kraju narodni dobrotvor. 

Foto: Wikipedia - Stevan Magazinović

Od pisara do predsednika vlade

Rođen je 1804. u Šapcu, a za vreme Prvoga srpskoga ustanka sa porodicom prelazi u Rumu. Tu završava školu i potom se vraća se u Šabac. Porodica rano ostaje bez oca Mitra, te se majka Marija preudaje za nekog Magazinovića, čije će prezime da prihvati i Stevan. Savremenici pamte da je bio oniska rasta, ali jak, crnomanjast čovek. Bio je tihe naravi, smeran, ali pravdoljubiv, što se pokazivalotokom njegove sudijske službe kada je uvek sudio po pravu i pravdi, i ako treba, ustajao protiv svake nepravde.

Bavio se politikom i trgovinom, veoma uspešno. Karijeru je počeo 1823. godine kao praktikant u Šabačkom okružnom sudu, a zatim kao pisar u Valjevskom sudu. Primetivši da je sposoban i vredan, knez Miloš ga 1829. godine uzima za pisara. Tokom 1933. godine okušao se i kao poreznik, kada u kneževo ime popisuje spahijski porez / desetak i cenjka se sa spahijama oko njega. U znak zahvalnosti za dobro obavljen posao, 1833. postaje pocerski kapetan, a zatim i major.

Karijera ga vodi dalje u sudijske "vode": prvo kao predsednik Šabačkoga okružnog, a potom predsednik Rudničkoga suda, da bi 1841. godine bio postavljen za predsednika Beogradskoga okružnoga suda. Na kraju 1842. postavljen je za predsednika Apelacionoga suda. Ide i dalje: 1846. postao je član, a 1852. predsednik Vrhovnoga suda. Dostigavši sve što je bilo moguće od sudskih funkcija, od 1854. do 1859. godine je član Državnoga saveta. U ovom periodu bio je i ministar unutrašnjih poslova. U međuvremenu su se i dinastije promenile, pa su na čelo Srbije došli Karađorđevići.

Nezadovoljstvo vladavinom Karađorđevića je raslo, pa 1857. godine dolazi do organizovanja "Tenkine zavere", čiji je cilj, pod vođstvom Stefana Stefanovića Tenke, bio ubistvo kneza Aleksandra Karađorđevića. Zavera je propala, a knez je odlučio da se drakonski obračuna sa zaverenicima. Zavera je, u stvari, dala knezu priliku da izvrši neku vrstu državnog udara smenivši svih šest državnih savetnika, među kojima je bio i Magazović, pod izgovorom da su bili kompromitovani i da bi, u slučaju da ne odstupe sa mesta ministara, bili osuđeni da robiju. Umešale su se i velike sile, pa je Turska poslala kao komesara Esad-pašu sa zadatkom da obezbedi poštovanje Ustava. Nakon Esad-pašinih aktivnosti uspostavljena je i nova vlada na čijem čelu je Stevan Magazinović, gde ostaje godinu dana. Za njegovog stolovanja Vladom, izabrana je Svetoandrejska skupština, a u isto vreme je bio i ministar spoljnih poslova. Posle ponovnog dolaska na vlast kneza Miloša, daje ostavku i povlači se iz javnog i političkog života. Preostale godine provešće živeći povučeno u Beogradu. 

Ženio se tri puta, ali ni u jednom braku nije imao dece. Umro je 16. februara 1874. godine u Beogradu.

Zadužbina Stevana Magazinovića

Kroz svoju karijeru, od pisara do predsednika vlade, uvideo je šta je jedan od osnovnih prioriteta Srbije – obrazovanje. Testamentom je, zato, svoje imanje ostavio prosveti, za štampanje knjiga siromašnim učenicima koje će im se darivati besplatno. A imovina je bila značajna. Tokom života, postao je vlasnik imanja u okolini Šapca od oko 250 hektara, kuće u Kneza Milana blizu dvora, vinograda na Topčideru sa dve kuće, i sve je ostavio "otečestvu". Smatra se da je vrednost imovine iznosila tadašnjih 12000 dukata. Malo je poznato da je to najveća zadužbina poklonjena Ministarstvu prosvete Kraljevine Srbije - Zadužbina Stevana Magazinovića, državnog savetnika. Takođe, ovo je bila jedna od prvih zadužbina u Srbiji. 

Kao i sve predratne Zadužbine, svoj rad će obustaviti posle 1945. godine. Rad Zadužbine je, ipak, obnovljen a Zadužbini je aktom iz 1997. godine predviđeno vraćanje imovine u Ulici kralja Milana br. 7 i Kneza Miloša br. 6. Nadamo se da će se izdavačka delatnost ove Zadužbine obnoviti i da će učenici ponovo imati koristi od ovog velikog dobrotvora.