"Dan mladosti", koji se obeležavao 25. maja je tradicija koju i dalje jedan broj ljudi rođenih u Jugoslaviji sa nostalgijom pamti. To je bila manifestacija koja je pune 42 godine širom cele Jugoslavije slavila mladost, život i zajedništvo.

Pompezne i masovne svečanosti s koreografijama, poznatije kao sletovi, održavale su se na stadionu JNA u čast nekadašnjeg doživotnog predsednika Josipa Broza Tita. One i dalje važe za najlepše događaje tog doba. "Dan mladosti" predstavljao je svečanu proslavu Titovog rođendana kakvu niko na ovim prostorima nije imao, da bi kasnije prerastao i u praznik građana Jugoslavije. "Štafeta mladosti" označavala je simbol zajedništva svih republika jedne države.

Početak proslavljanja Titovog rođendana

Sami počeci obeležavanja "Dana mladosti" vezuju se za 1945. godinu, kada je omladina Centralnog komiteta SKJ oraganizovala svečanu proslavu Titovog rođendana. U to vreme smatralo se da je 25. maj dan njegovog rođenja, zbog toga što je, kako se spekulisalo, u svojim ilegalnim delatnostima između dva svetska rata, Broz morao da nosi lažna dokumenta. Kasnije smo saznali da je rođen 7. maja, ali stav o prvobitnom datumu rođenja se preuzeo po inerciji i prihvaćen je kao činjenica.

Odluka o proslavi je doneta, jer je 1944. godine Josip Broz, kao vođa Komunističke partije i NOB-a preživeo pokušaj atentata u Drvaru, koji je na njega organizovala nemačka vojska. Iz ovog rata, zbog vojnih uspeha, izašao je kao legendarni vođa. Za njegove uspehe se nadaleko čulo, pa su u to vreme već svi znali za ime Josip Broz Tito.  

Foto: Wikimedia Commons - Tito u Drvaru 1944. godine

Iz tog razloga, jugoslovenski omladinci su došli na ideju da se održi trka kroz državu, sa lepo izrađenom figurom unutar koje će se nalaziti i rođendanske želje. Tada su počela masovna omladinska trčanja širom Jugoslavije. Ovo trčanje sa štefetom i njena predaja iz ruke u ruku simbolizovali povezivanje naroda, svih republika i gradova. Istoričari su govorili kako je poenta "razgovora" i komunikacije putem štafete bila takva da se između građana uspostavi fizička veza, kako sa njima, tako i sa samim Titom.

Štafetu koju su u početku nosili nazvali su "Titova štafeta", a on je prvi put primio u Zagrebu. Kao inspiraciju za ovakvu proslavu omladinci su uzeli slične manifestacije koje su se održavale u doba Kraljevine Jugoslavije, u čast rođendana kralja Petra II.

Pošto je zemlja nakon rata bila razorena, a narod namučen, Jugosloveni su počeli da stiču veliko poštovanje, poverenje, pa i ljubav prema čoveku koji se na svoj način uspešno borio za njih. Ovo je bio njihov način da mu se oduže i zahvale.

Foto: Wikipedia / Istorijski muzej Pirota - Doček štafete u Pirotu, 1972. godine

Nošenje štafete – čast koja je morala da se zasluži

Štafete su se uglavnom pravile od drveta, ali i drugih različitih materijala. Svaka je bila drugačija i jedinstvena na svoj način. Uvek su u svom dizajnu, pored ostalih detalja, sadržale petokraku zvezdu, pa čak i buktinju na samom vrhu, kao ustaljeni simbol Jugoslavije. Umetnici iz čitave zemlje dobijali su mogućnost da osmisle njen izgled.

Svake godine broj nosilaca štafete se povećavao. U početku ih je bilo 12.500, a kasnije taj broj dosezao je i do milion i po nosilaca godišnje. Čast da ponesu ovaj poseban predmet imali su istaknuti omladinci. To su bili mladi ljudi koji su se po svom uspehu na raznim poljima izdvojili te godine, ili u skorijem periodu. Među nosiocima su se nalazili đaci sa odličnim uspehom u školi, vrsni studenti, najbolji sportisti...

Organizatori su svake godine vodili računa da pri odabiru trase kojom će štafeta proći, ona "dotakne" sva mesta koja su Jugoslovenima tada bila geografski i istorijski bitna. Svaki put štafeta je kretala iz drugog mesta druge republike. Trasa kojom je štafeta prolazila u početku je bila dugačka 9.000 kilometara, da bi deset godina kasnije bila povećana na neverovatnih 96.000 kilometara.

U vreme dok je štafeta obilazila državu, vesti su pratile svaki njen korak i lokaciju, kako bi narod u bilo kom momentu mogao da zna gde se ona nalazi. Broz je u početku štafetu sa čestitkama primao u Zagrebu, pa zatim u Belom dvoru u Beogradu. Kako se manifestacija razvijala, vremenom je ustanovljena i završna ceremonija, gde su se, uz predaju štafete, na stadionu JNA održavali svečani sletovi.

Od lažnog datuma rođenja, do "Dana mladosti"

Kada su se štafetna trčanja održavala već 12 godina u kontinuitetu, shvativši da postaje tradicija, Broz je 1957. godine inicirao da se događaj preimenuje u "Dan mladosti". "Titovoj štafeti" je tada promenjeno ime u "Štafeta mladosti". Pošto je postojanje proslave osmislila omladina, u koju je Tito dosta ulagao, ovaj naziv je imao puno smisla. Novi sistem je tada đacima omogućio besplatno školovanje, sigurnost zaposlenja, perspektivu, mogućnost za intelektualnu nadogradnju i napredovanje. "Narod bez omladine kao što je omladina Jugoslavije, je nesrećan narod", kako je Broz često u svojim govorima umeo da kaže.

"Dan mladosti" nastavio se obeležavati zbog podsticaja omladine na život, rad i upornost, ali i zbog njihovog veličanja i uzdizanja svih prethodno postignutih rezultata. Glavni slogan svakog "Dana mladosti" glasio je poklikom: "Mi smo Titovi i Tito je naš!"

"I posle Tita – Tito"

Nakon Brozove smrti 1980. godine, Jugosloveni su želeli da nastave tradiciju i neguju poredak i njegovo zalaganje za budućnost. I nakon ovog događaja nastavilo se sa obeležavanjem "Dana mladosti", ali pod sloganom "I posle Tita – Tito". Tada su štafetu na stadionu primali predsednici Saveza Socijalističke omladine Jugoslavije, sve do 1987. godine. Poslednji slet na stadionu JNA održan je 1988. godine, ali bez štafete. U to vreme na čelo države je došla nova vlast, što je samim tim značilo i prestanak daljeg obeležavanja "Dana mladosti", kao i promenu imena mnogih institucija koje su nosile naziv "25.maj".

Na izmenjen način, ovaj nekadašnji praznik se slavi i danas. Oni koji sebe nazivaju Jugonostalgičarima, svake godine se okupljaju na značajnim lokalitetima bivše Jugoslavije i uz pesmu i manje priredbe i dalje oživljavaju sećanje na Tita.

U Beogradskom naselju Dedinje postoji memorijalni centar, u okviru kog se nalaze Titova kuća, njegov grob u Kući cveća, kao i Muzej Jugoslavije. Otvoren je za turiste, pa se između ostalog, ovde može naći i velelepna kolekcija svih štafeta koju vredi videti.