Iako su u prošlosti česme bile samo mesta gde su ljudi i životinje mogli da utole žeđ, one su postale prava vajarska remek-dela, objekti kojima su se divili i o kojima su pričali stanovnici našeg grada, ali i svi oni koje bi put doveo u Beograd.

Prve javne česme u Beogradu sagrađene su na liniji Rimskog vodovoda još u dalekoj prošlosti, a od 15. veka postaju prava umetnička dela, poput Vezirove česme koju je u šesnaestom veku sagradio Mehmed-paša Sokolović na Kalemegdanu. Česme su se podizale i na liniji Bulbulderskog vodovoda, koji se protezao od današnje Gradske bolnice do Kalemegdana, a išao je uporedo sa istoimenim potokom. U vekovima koji su usledili, promenama vlasti, ratovima i razaranjima Beograda, većina starih prestoničkih česama je zauvek nestala, ali se nekoliko ipak sačuvalo i do današnjih dana. Verovali ili ne, samo na ovom pravcu u 19. veku bilo je 18 česama!

Česma u Knez Mihailovoj

Foto: Pavle Kaplanec

Šetajući Knez Mihailovom ulicom, sigurno ste nebrojano puta prošli pored jedne od najpoznatijih prestoničkih česama. Možda ste se, za vreme letnjih žega, tu i osvežili, jer njena ledena voda gasi žeđ i okrepljuje. Mnogi od nas ne znaju da se ova česma zove Delijska česma i da ima veoma interesantnu, skoro neverovatnu istoriju. Delijska česma se pominje još u 17. veku. To je bio naziv za više česama, koje su bile izgrađene u Beogradu. Naziv delijska dolazi od turske reči za laku konjicu, za čije konje je česma i služila. Na njenom mestu, tada već na početku ulice Kneza Mihaila, sagrađena je 1843. druga česma, ali joj je ime ostalo. Srušena je 1889. Prilikom rekonstrukcije ulice Kneza Mihaila 1987, podignuta je česma koja podseća na prethodnu.

Terazijska česma

Foto: Pavle Kaplanec

Terazijska česma još jedna je u nizu građevina i zaostavština kneza Miloša Obrenovića. Pre lepe česme od belog kamena sa četiri lavlje glave koju danas poznajemo, na ovom mestu je bila druga česma, poznata pod imenom „azijatska česma“. Tu je u prošlosti, ako je sudeći po zapisima iz toga vremena, uvek bila velika gužva jer je narod ovde čekao na red za vodu.

Radovi su počeli 1859. godine i predstavljali su veliku atrakciju. Ljudi su se okupljali da posmatraju radnike, nestrpljivo čekajući novu česmu. Vrlo brzo je ovo postalo poznato mesto za okupljanje, gde su noću svirali harmonikaši, verglaši i bubnjari. Ova česma je u nekoliko navrata izbegla razaranje. Posle pedeset i jedne godine na istom mestu, 1911. je zbog obnove Terazija premeštena u Topčider, u portu crkve, gde je provela pune 64 godine. Tek kada je 1965. stavljena pod zaštitu države kao jedan od najvažnijih spomenika Miloševe vladavine, počeli su napori da se vrati na svoje prvobitno mesto, što je i postignuto 1975. godine. Danas ova česma predstavlja jedan od najprepoznatljivijih simbola Beograda i najpopularnijih mesta za sastanke.

Čukur česma

Foto: Pavle Kaplanec

Čukur česma je u istoriji poznata po jednom događaju koji je odredio današnji izgled česme. Na ovoj česmi, 1862. godine, jedan turski vojnik udario je srpskog dečaka, šegrta Savu, zato što se dečak ljutio na Turčina koji mu je sklonio krčag sa česme. Tada je grupa ljudi preteći opkolila turske vojnike koji su se tu zatekli, ali su dragoman (tumač) srpske policije i terdžuman (posrednik kod turskih vlasti) odveli Turke s tog mesta. Međutim, pred zgradom policije Turci su ubili srpskog terdžumana Simu Nešića i smrtno ranili žandara Đorđa Nišliju. Ovi događaji bili su uvod u krvave sukobe između beogradskih Srba i Turaka, i povod za bombardovanje Beograda od strane Turaka 5. juna 1862. U spomen na te događaje, podignut je na tom mestu, iz sredstava Zadužbine trgovca Tome Vanđela, spomenik sa statuom dečaka. Čukur česma je podignuta 1931. godine u Dobračinoj ulici na mestu nekadašnje česme i njen tvorac je bio Simeon Roksandić.

Česme na Skadarliji

Foto: Pavle Kaplanec

Osim ove tri česme, ne smemo zaboraviti ni Skadarlijsku česmu koja je podignuta je 1966. godine na raskršću Zetske i Skadarske ulice. Ovde se svake godine podizanjem zastave Skadarlije otvara letnja sezona. Tu je i nezaobilazna Sebilj česma na dnu Skadarlije koja je replika Sebilj česme u Baščaršiji, koju je Sarajevo poklonilo Beogradu 1989. godine.

Česama je ostalo svega nekoliko i gotovo da nam je nezamislivo da ih je nekada bilo osamneast. Znači li to da se Beograđani radije okupljaju na drugim mestima ili da su česme izgubile svoju ulogu koju su imale u prošlosti? A kako bi bilo da za neki sledeći susret odaberemo jednu od ovih česama? Možda nam žubor vode došapne još neku priču iz prošlosti – nikad se ne zna!