Prošetate li se uveče pored nekadašnje luke na Savi, a danas kompleksa restorana i klubova poznatog pod nazivom „Beton hala“, zapuhnuće vas mešavina raznih ritmova i melodija – od latino preko pop do čudnih elektronskih tonova pomešanih sa zvucima Orijenta. A da li ste znali da je nedaleko od tog mesta jednom izvođena slična, a opet sasvim drugačija muzika na prvom koncertu u Beogradu?

Kulturno uzdizanje uz zvuke vojne trube

Ime Josifa Šlezingera upisano je velikim slovima u istoriju srpske kulture. Skromni, priučeni muzičar dospeo je tridesetih godina iz Sombora u Kneževinu Srbiju. Prvi posao bio mu je da muzički obrazuje decu Jevrema Obrenovića, suverenog vladara Šapca i mlađeg brata Knjaza. A Knjaz (Miloš) ne bi bio knjaz da u ovome nije video nešto od koristi za sebe. Idući protiv Jevrema, Šlezingeru nalaže da dođe u Kragujevac, koji je tada bio prestonice Srbije, i oformi prvi (polu)profesionalni orkestar u Srbiji. Naredba suverena nije mogla tako lako da se odbije, te Josif formira „Serbsko-knjaževsku bandu“.

Budući da je ova „banda“ bila jedini koliko toliko pristojan orkestar sa svim potrebnim instrumentima da se izvede i neka ozbiljnija kompozicija, imala je pune ruke. Svirali su na raznim državnim svečanostima, balovima, večerama, gde god je to Miloš zahtevao. I uvek pesme koje su veličale narodno junaštvo i veličinu vladara, obilno začinjene duvačkima koje je knjaz posebno voleo.

A, posao, kao posao. Vremenom zna i da dojadi, te je tako 1840. godine Šlezinger oberučke prihvatio poziv Atanasija Nikolića i Jovana Sterije Popovića da se priključi radu obnovljenog pozorišta u Kragujevcu. Pokrovitelj ovog poduhvata bio je novi knez, Mihailo Obrenović koji je, iako još nemirnog duha, pokazivao naklonost ka umetnosti. Godinu dana kasnije pozorište se seli u Beograd, gde će od decembra 1841. do avgusta 1842. uzdrmati javnu scenu učmalog orijentalnog grada.

 Foto:  Wikimedia commons

Koncert među burićima

Za smeštaj pozorišta odabrana je neobična lokacija – magacin Đumrukane, odnosno carinarnice koja se nalazila na današnjoj adresi Karađorđeva 13. Prva predstava „Smrt Stefana Dečanskog“ održana je 4. decembra 1841. godine. Tekst je pisao Sterija, a za muziku je, dabome, bio zadužen Šlezinger i njegova „banda“. A kako i ne bi. Iz kneževske kase je za izdržavanje orkestra bilo izdvojeno 300 talira godišnje, pristojna suma za ono vreme.

Prava poslastica nastupiće mesec dana kasnije, kada na improvizovanu scenu u nekadašnjem magacinu, u kome se još nalazilo poneko burence i džak, izlazi  Šlezingerova „banda“. Društvo će im praviti još nekoliko talentovanih (i podjednako priučenih) pevača i muzičara. Prvi javni koncert u Beogradu mogao je da počne.

O atmosferi na koncertu "Novine srpske":"Slušatelja je maloo došlo, čemu će uzrok možda biti jedino što čustvo za ovaka uveselenija još dovoljno kod nas nije ovladalo".

Kako bi donekle utešio Šlezingera zbog slabog odziva, a i pogurao čitatelje da dođu na sledeći koncert, izveštač kaže da je umesto očekivane nagrade u vidu novca od prodatih ulaznica, kapelnik morao da se zadovolji odobravanjem i gromkim aplauzom slušatelja.

Zanimljivo je da se među diletantima koji su popunjavali pauze između nastupa vojnog orkestra našao i mladi Milan Milovuk. Posle ovog prvog javnog nastupa, talentovani violinista izgradiće karijeru u kojoj će biti i pravnik, ekonomista, prosvetitelj, muzički pedagog, izdavač, pa čak i akademik.

Program prvog koncerta – izgubljen

Verovatno se pitate šta se sviralo na ovom koncertu? Tačan odgovor na ovu zamrzlamu danas niko skroz do kraja ne zna. Ono malo pisanih dokumenata i plakata nestalo je tokom vremena, a u članku „Novina srpskih“ se to ni ne navodi. Pretpostavka je bila da je publika već bila upoznata sa tokom sličnih nastupa, te nije bilo potrebno posebno beležiti.

Naznake šta se slušalo tih godina daje Branislav Nušić, osvrtom na program koncerta održanog tri godine kasnije u kafani „Kod Jelena“. Nušić prenosi deo repertoara koji je sadržao pesme kao što su: „Lepa Maca cveće brala“, „Plač Karađorđa“, „Srbin Graničar“, „Rado ide Srbin u vojnike“, „Tužna Ilirija“, i poneki strani, nemački šlager. Izgleda da je i tada ukus publike bio više okrenut pop muzici, nego arijama i  simfonijama.

Sudar sa klasičnom umetničkom muzikom Beograd će doživeti 1844. godine kada u prestonici gostuje kapela barona Helenbaha, koji donosi uvertire Mocartovih i Rosinijih opera, fantaziju Kumera, delove opere „Zampa“, …

Narednih godina u Beograd će doleteti razne prve umetničke laste i iz njega se vinuti u svet. Ali, to je priča za neku drugu priliku.