Pre nekih stotinak godina, postojala je jedna stvar koja je, u poređenju sa današnjim, modernim vremenima, funkcionisala prilično komplikovano. Na stranu što nije bilo pametnih telefona, već su i njihovi davni preci umeli da pomrse konce – ne samo onima koji su hteli da tekefoniraju, već i dežurnima sa druge strane telefonske žice.

Naime, sredinom ’20-ih godina prošlog veka, niste mogli tek tako da pozovete koga ste hteli. Između pozivaoca i pozvanog su postojali svojevrsni posrednici, a njihova adresa je bila beogradska Glavna centrala. Što znači, prvo ste imali okrenuti broj centrale, odakle su vam prespojili vezu sa traženim brojem.

Isprva u svemu tome nije bilo mnogo filozofije. Godine 1902., Glavna centrala je imala tek hiljadu brojeva. Šest godina kasnije, grad je dobio još jednu, novu centralu na uglu Kosovske i Palmotićeve ulice, a planirano je isprva da njen kapacitet bude 6 hiljada telefonskih brojeva. 1910. godine je najzad puštena u rad, ali se stalo nakon priključivanja svega 2.500 brojeva. Razlog tome je bilo izbijanje Velikog rata 1914. godine, tako da je ostatak od 3.500 brojeva priključen tek godinama nakon rata.

Brzina – Strpljenje – Tajna!

Sasvim očekivano, nova centrala je donela preko potrebno poboljšanje glede efikasnosti komunikacije. Ili se tako makar činilo na prvi mah, dok su pozivaoci, u međuvremenu, postajali sve kraći sa živcima. Nije da nisu imali baš nikakvih razloga za to, jer se na prespajanje veze (sa željenim brojem) katkad moralo čekati duže nego što je Beograđanima bilo prihvatljivo.

Po svemu sudeći, malo se (ako uopšte) vodilo računa o toj važnoj kariki: posrednicama koje su imale zadatak da prespoje poziv. Naime, centrala u Kosovskoj ulici je imala jednu veliku salu, a u njoj – bezbroj malih aparata koji su podsećali „na prekrasne, visoke klavire“. A za svakim tim aparatom, sedela je po jedna telefonistkinja „čupave kose, rumenih obraza, nakarminisanih usana, sa divnim plavim ili crnim očima“.

Beograđani koji su upućivali pozive centrali, verovatno nisu ni bili svesni koliko je nezgodno biti u njihovoj koži. Uprkos novoj zgradi centrale, Beograd je do 1927. godine doživljavao pravu ekspanziju telefonskih usluga. Pokazalo se, ipak, da uslovi rada, kao ni broj zaposlenih telefonistkinja, nisu mogli da isprate ovakve novotarije.

Pritom, devojkama koje su sedele za „prekrasnim, visokim klavirima“ – a koje su prespajale pozive – na leđima je stajao (ne)vidljiv teret besprekornog funkcionisanja mreže. Nevolja beše u tome što su imale posla preko glave. Centrala je bila zatrpana pozivima, te su čekanja postala više pravilo nego izuzetak.

Nervozni i nezadovoljni Beograđani koji su, prirodno, želeli sve sada i odmah, počeli su sa ne toliko pohvalnom praksom – istresanjem nezadovoljstva na mlade telefonistkinje. Štaviše, često su upravo one bile meta optužbi za kašnjenja u prespajanju telefonskih veza.

Na sve to, rasli su i zahtevi koje su ove dame morale da ispune. Mesečna zarada im je u to vreme bila između 1.200 i 1.800 tadašnjih dinara, a ako su baš bile vredne, mogle su za jedan sat da prespoje oko 250 poziva. Međutim, očekivanja su umela da doslovno pređu granice fizički izvodljivog – primera radi, kada se od njih tražilo da prespoje i do 400 poziva.

Ovo je bio danak sve većem broju telefonskih aparata u beogradskim domaćinstvima. Praksa je očito pokazivala da je to bio krupan zalogaj za mlade telefonistkinje, sa sve nuspojavama rada u telefonskoj centrali: da, bez obzira na grube reči koje su slušale iz dana u dan, ostanu profesionalne i ljubazne.

Čak, u sali su imale i istaknutu „motivacionu poruku“. Na njoj je krupnim slovima bilo ispisano „Brzina – Strpljenje – Tajna!“, ne bi li ih podsetila da se pridržavaju tih „važnih osobina“. Za to vreme, priča o telefonistkinjama je stigla i do beogradskih novinara, koji su se osetili pozvanim da skrenu pažnju na problematično (a nezasluženo) ophođenje prema njima.

„Čoveku ni na pamet ne padne šta se sve događa na drugom kraju žice...“

„Ovde su pluća poslovnog Beograda. Šezdeset i šest ruku neprestano, do malaksalosti, premešta mesingane štiftove spajajući Čukaricu sa Dorćolom, Čuburu sa Savamalom, bogate berzijance sa poslovnim svetom i sramežljive ljubavnike sa izabranicima njihovih srca...“

Tekst na stranicama „Politike“ je možda zvučao romantičarski nadahnuto, ali zato reči izvesnog inženjera Popovića, šefa gradske mreže, oslikavale su realističnije stanje. Naime, telefonska mreža je većinom bila podzemna i spojena hrpom kablova. Inženjer Popović je za štampu objasnio kako „kablovi izbijaju na krovove kuća ili naročitih stubova... Podizanje novih višespratnih zgrada predstavlja za gradsku mrežu česti i teški poremećaj. A vetrovi i oluje isto za jedan čas naprave grdne štete...“.

Ovo je za novinare značilo samo jedno – da je telefonska mreža zrela za novu i unapređeniju infrastrukturu. U suprotnom, tadašnje stanje, a zbog koga su naročito ispaštale tekefonistkinje usled gneva nestrpljivih Beograđana, „pogoršavaće se iz dana u dan povećanjem broja telefona“.

Štaviše, pisalo se kako „Čoveku ni na pamet ne padne šta se sve događa na drugom kraju žice, tamo gde se sastaju i šest hiljada bakarnih žica beogradske gradske i međugradske veze“. Da su se novinari pitali, telefonistkinje su svakako zaslužile bolje uslove rada, tim pre što je bilo očito da su već preopterećene.

Za to vreme, telefonska mreža je takođe bila izeksploatisana do maksimuma. Bilo je gotovo nemoguće registrovati broj u centralnim gradskim rejonima, jer su kablovi već bili potpuno iskorišćeni. Statistika je svedočila o brojci od oko 6 hiljada pretplatnika – toliko ih je u prestonici bilo 1927. godine – ali je i taj, relativno mali broj aparata, koristio popriličan broj Beograđana. Stoga nije bilo iznenađujuće da je rad u centrali bio otežan, a najdeblji kraj su izvlačile telefonistkinje suočene sa svakodnevnim grdnjama.

Ipak, jedno im se nije moglo osporiti: uz samu telefonsku centralu, imale su i one važno mesto u istoriji telekomunikacionog razvoja. Na izmaku ’20-ih godina prošlog veka, svaki poziv je valjalo ručno povezati preko centralnih operatera, što je, razumljivo, samo po sebi usporavalo komunikaciju. U međuvremenu, novinari su beležili kako „Sve moderne varoši zavode automatske telefonske centrale“, nadajući se da će i „Beograd jednog dana uvesti tu novinu“.

A jedna od tih novina je nastupila 1938. godine – u tada velelepnoj palati Glavne pošte, zaživelo je Ministarstvo pošta i telefona. Svakako da je to bio napredak za celokupnu beogradsku mrežu, što je svedočilo i da su gradski oci shvatili koliko će razvoj telefonske infrastrukture olakšati čavrljanje nestrpljivim Beograđanima.

Nervoza prilikom pozivanja je smanjena i kada su zaživele automatske telefonske centrale. No, i telefonistkinje koje su krajem ’20-ih imale pune ruke posla (a još više, pune uši pridika i grdnji) imale su na svojoj strani makar apele ondašnjih novinara da se Beograđani suzdrže od oštrih reči – jer, one su, ruku na srce, bile „ponajmanje krive za njihove frustracije ili kašnjenja“.