3. april 1903. godine bio je za većinu Beograđana prilično šokantan. Zapravo, moglo se tek na prste jedne ruke nabrojati ko se toga dana nije propisno uplašio – u prvom redu, gospodin Boža Radulović, bogati beogradski veleposednik, koji je pazario tu spravu koja je unela komešanje među njegove sugrađane.

Nije svejedno kada prozuji vest kako „Beogradom ide neka aždaja i bljuje vatru“. Ta aždaja se, naposletku, ipak pokazala bezopasnom: imala je volan, 4 točka i zvala se Nesseldorf (tip B), a nagoveštavala je samo jedno – da će beogradskim ulicama tek početi da se kotrljaju ovakve i slične aždaje.

Gospodin Radulović, koji ju je pazario, morao je za nju da izdvoji čitavo bogatstvo. Nesseldorf ga je koštao 12 hiljada kruna – poređenja radi, za taj novac se u Beogradu tih godina mogla kupiti komplet opremljena kuća, pod uslovom da se nalazi u boljem delu grada. Basnoslovna cena je, s druge strane, značila i da motornu aždaju još uvek nije mogao da ima bilo ko. Eventualno ako je pripadao krugu najimućnijih, što je značilo i da su se automobili – bar u početku – isto mogli nabrojati koliko na prste dve ruke.

Ipak, kao i svaka industrija, i automobilska je u narednim decenijama doživljavala svoj uzlet. Posedovanje automobila, koliko god da ih je isprva bilo malo, nagoveštavalo je i izvesne olakšice. Jer, sada su (pojedini) Beograđani prosto mogli da se spakuju za volan, te da umesto tabana gule automobilske gume.

Ali, eventualni hajp zbog posedovanja ovako skupe spravice je vrlo brzo splasnuo. A ponosni vozači, umesto da se šepure svojim aždajama, našli su se na neplaniranim mukama: gde, za ime boga, nabaviti benzin?

Pogon na staklene bočice

Iako su izazivali dosta buke i znatiželjnih pogleda, prvi automobili – a pre svega njihovi vlasnici – zatekli su se, takoreći, u nebranom grožđu. Logično, da bi motorne aždaje bile u voznom stanju, valjalo ih je i redovno pojiti benzinom. I tu je za novopečene vozače nastao ozbiljan problem: ni u Beogradu ni diljem cele tadašnje Kraljevine nije postojala nijedna benzinska pumpa.

Pošto automobilska industrija još nije imala rešenje, vozači su bili prinuđeni da ga potraže u nekim drugim industrijama. Pomalo neočekivano, jedna od onih koje su ponudile spas bila je – farmaceutska.

Potonja je u Beogradu već imala poduži staž. Otvaranje prve apoteke se, kao i dolazak prve aždaje na benzin, takođe dogodilo u aprilu – samo, ne 3., već 30., i ne na pragu 20. veka, već još davne 1830. godine. Naravno, u trenutku kada su ulicama počeli da bruje automobili, bilo je sasvim uobičajeno ušetati u apoteku. Ipak, dotične su u asorimanima imale još mnogo štošta osim lekova. Tako je bilo uobičajeno i da se u njima kupuju razne potrepštine za domaćinstvo – između ostalog i benzin, koji se pazario u malim, staklenim bocama.

Mogao se taj benzin koristiti u medicinske svrhe, ali i za skidanje fleka sa odeće ili punjenje upaljača. I onda su se novopečeni vozači dosetili: počeli su da „pajaju“ po apotekama, ne bi li tako dopunili rezervoare svojih motornih aždaja.

U praksi se to ipak pokazalo kao mukotrpna rabota. Pre svega, da bi (na)kupili dovoljno benzina, vozači su praktično morali da isprazne gradske apoteke. Tabanali bi tako iz jedne u drugu i čistili zalihe, koje, pritom, uopšte nisu bile jeftine. Ali, za malobrojne vlasnike automobila to možda i nije bio veliki problem. Ako su imali za automobil, sada neka se isprse i za koju kap benzina...

Uostalom, bilo je, osim cene, i većih briga. Taj „apotekarski“ benzin je bio upitnog kvaliteta – prve motorne aždaje su ga još nekako i progutale, ali teško da su mogle da bljuju vatru. Naprotiv, kotrljale su se dosta sporije nego njihove „rođake“ diljem evropskih drumova.

Nešto bolje su prolazili vozači koji su posedovali dizelaše. Potonjima se u rezervoare točio petrolej, kojeg je bilo kudikamo lakše nabaviti: prodavao se u svakoj prodavnici mešovite robe, jer se u ono vreme primarno koristio za osvetljenje.

Povuci, potegni, presipaj, natoči...

Ipak, vlasnici benzinaca su grdne muke mučili. Nevolja je bila i u tome što su na neke olakšavajuće okolnosti morali još malo da pričekaju. Iako je broj četvorotočkaša u prestonici lagano rastao, još se niko nije dosetio da i benzin počne da prodaje „na veliko“.

Tako je bilo sve do završetka Prvog svetskog rata, kada je najzad počela da radi prva benzinska pumpa. I ona je donekle funkcionisala po paroli „snađi se“: skrpljena je od jednog bureta, jedne brodske pumpe i jednog creva.

Ova starinska varijanta točilice za gorivo našla je mesto na uglu ulice Dečanske i kralja Aleksandra (na današnjem Trgu Nikole Pašića), gde se u ono vreme nalazila i kafana „Topola“. Pumpa je, zapravo, izgledala kao najobičniji stub na kome se nalazila brodska pumpa, a ispod nje beše postavljeno bure sa benzinom. Sistem je funkcionisao otprilike ovako: pored pumpe je dežurao točilac koji je sačekivao mušterije. Kada neko zaište benzin, točilac je ispumpavao benzin u jednu posudu na vrhu stuba (dotična je imala skalu u litrama), a onda je iz te posude presipao benzin crevom u rezervoar automobila.

Cela ova procedura je bila, blago rečeno, prilično naporna. Umelo je to pretakanje da potraje, ali je sistem ipak bio kudikamo napredniji u poređenju sa tabananjem po apotekama i ceđenjem benzina iz bočica. I dalje je benzin koštao pravo malo bogatstvo, ali prelazak sa dve noge na četiri točka je sada već bio nezaustavljiv.

Pumpe su počele da „rastu“ po celom Beogradu, a kasniije i po drugim gradovima Srbije. Uporedo sa time, pojavili su se i razni dobavljači benzina koji su sada imali i međusobno da se nadmeću za svoje parče tržišta.

Ipak, točioci, kao i same pumpe, ostali su još neko vreme pomalo raštrkani – bez da su potpadali pod jedno udruženje. I to će se promeniti nakon Drugog svetskog rata, kada je država praktično otkuplila postojeća petrolejska stovarišta. Dogodilo se to 1945. godine, kada su počele da se grade i nove benzinske pumpe – a tada je, najzad, oformljeno i Trgovačko preduzeće za promet nafte i naftnih derivata.

Već 1949. godine, pojavio se još jedan igrač na tržištu: Preduzeće za istraživanje i proizvodnju nafte. Dotadašnje pumpe, koje su zadavale muke i točiocima i vozačima, polako su odlazile u istoriju – naročito otkako je, tokom ’50-ih godina prošlog veka, broj motornih aždaja sve više i brže rastao. Uporedo su se počele otvarati i nove, modernije benzinske stanice, dok je Preduzeće za istraživanje i proizvodnju nafte u međuvremenu promenilo ime: danas ga, naravno, znamo kao NIS.