Dečja graja i bat košarkaške lopte odjekuju duž Orlovića Pavla. Uz zvuk trenja plastike o beton, povremeno ih prekida lavež.

Okrenut grupi zajapurenih košarkaša, smirenog, gotovo stoičkog izraza lica stao je Petar Kočić. Studirajući podeblje ćitabe, odaje dojam gospodina nimalo ometenog bukom koja se uokolo razlegla.

A leđima okrenuta klackalicama i toboganima, jedna neobična devojka dobila je ljuljašku samo za sebe. Pomno proučava svoje štivo; jer, onaj ko čita može razum prosvetiti, poboljšati srce i ulepšati narav. Tako je u Pismima Haralampiju primetio Dositej Obradović.

Razdragani mališani, skejteri i košarkaši, i spram njih, bronzani Petar Koćić i "Beogradski čitač".

Mada nisu od impresivnih artefakata prestoničke tradicije, svakako pripadaju neotuđivom inventaru jedne zelene površine sred Vračara. Njena zvanična istorija broji tek nekoliko decenija. Ali, prava istina je da je Čuburski park pod travnjacima i stablima zakopao kazivanja, pretpostavke i okrnjene fragmente istorije koji su nekada činili uobičajenu varošku svakodnevicu.

Tim pre bi po njoj i vredelo prekopati, makar stoga što nam pruža letimični uvid u detalje tog svakodnevnog života. A oni su, svaki na svoj način, obeležili unazad čitav jedan vek.

Kad su vračarskim ulicama tekli potoci

Ako bi vam urbanisti današnjeg čuburskog naselja pripovedali o neimarskim (ne)zgodama, gotovo izvesno bi to bile muke sa podzemnim vodama. Jer, u sastavu vračarske flore i faune s kraja 19. veka behu izvorišta i vijugavi potoci. Među glavnima je bio Čuburski potok – otpočinjući putanju s početka Čuburske ulice, tekao je nizvodno do današnjeg Južnog bulevara.

Čak, "starosedeoci" južnog Vračara i danas ovaj bulevar umeju nazivati potok. Pre stotinak godina on je bio najveći u ovom delu. Onaj manji, Čuburski, napajao je njegovo korito u dolini podno naselja Neimar i Čubura.

Istina, Neimar i Čubura kakve ih znamo nisu tada bili ni u pedesetogodišnjem planu. Umesto višespratnica – dolina ispresecana vodenim krvotocima. Nešto istočnije, ka ondašnjoj periferiji (tamo gde će 20-tih godina prošlog veka nastati Dušanovac) behu livade i raštrkane udžerice. Dijametralna suprotnost u odnosu na savremeni izgled Vračara; pogotovu ako znamo da je današnji zeleni pravougaonik i njegovu širu okolinu (preko puta Ulice Orlovića Pavla) naseljavalo na stotine Roma.

Dotrajale barake behu daleko od idilične slike u taj pravougaonik nasumično uklopljene. Tako je ostalo sve dok se područje nije rapidno počelo širiti, a neugledni šorovi i dvorišta dobijati moderniji izgled. Ovaj će trenutak promeniti i putanju Čuburskog potoka, čineći je istovetnom sudbini potoka Slavujeve doline. "Upakovan" i skrenut u podzemne kišne kolektore, danas će ga se malo ko setiti.

Neovdašnji naziv upitnog značenja

Da Čuburski potok ipak nije posve zaboravljen svedoči i naročiti njegov "testament". Bez njega bi, izvesno, čitavo današnje naselje (kao i sam park) poneli drugačiji naziv. Zapravo, cela priča oko imena Čubura ostaje donekle maglovita – uz različite varijante koje je prate, teško je razabrati koja (i u kolikoj meri) je autentična.

Sama reč čubura nosi različite asocijacije: recimo, od ljubičastih cvetova čubre koji su katkad u izobilju rasli kraj potoka, ili od reči romskih korena koja je mogla značiti "visoko bure". Takođe, "čubura" je mogla biti i turska reč za šuplje bure zakopano u zemlju, a koje se punilo čistom vodom iz potoka.

Elem, verodostojnost značenja i prevoda ostaje pod znakom pitanja. Potonje teorije stoga se mahom svode na nagađanja, pri čemu najverovatnija ostaje ona po kojoj je Čubura ime dobila po potoku. No, ovaj kraj nosi i svoje opipljivije delove nasleđa, a među njima su daleko najpoznatije vračarske kafane.

Kafanske legende sa oboda varoši

(Ne)zvanična istorija beleži kako su kafane starog Beograda bile među najživljim stecištima varoškog života. A Čubura, iako ponešto neuglednija od čuvene Skadarlije, nije zaostajala po svom boemskom duhu.

Bar je tako bilo pre no što su ratovi zavili Beograd u pepeo i dim. A dve čuburske "zvezde" – kafane "Kikevac" i "Čubura" – nesumnjivo su bile među glavnim.

Gledale su se malo popreko: na ćošku Ulice Cara Nikolaja II (nekadašnje 14. Decembra) i Čuburske (nekadašnjeg potoka) nalazila se "Čubura". "Kikevac" je, pak, stajao s ugla Predstolonaslednika Petra, kako je glasio predratni naziv Ulice Maksima Gorkog. A u obema su se, kao i ostalim prestoničkim gostionama, ispredale pripadajuće im anegdote.

Tako je između dva rata, po pričama starijih, u "Kikevcu" vazda obitavao izvesni Aca Nosonja. U stvari, za Acu se moglo reći da je bio poput kafanskog inventara: po noći bi prespavao na stolicama kafane, a zbog talenta da gostima upriličava trenutke veselja, namernici koji bi se u "Kikevcu" zatekli redovno bi ga častili.

Zgode ovakvog tipa pamti i "Čubura", kao i ostale kafane obližnjeg kraja. A bilo ih je: od "Kalenića" i "Novog Beograda" koji odavno ne postoji, "Trandafilovića" i "Toplice" (na njenom mestu je danas "Orač"), sve do "Stare Srbije" i "Sokolca" u komšiluku. Potonji je pripadao i otmenijim kafanama Beograda, te bi se u njemu – za razliku od "Čubure" i "Kikevca" – od gostiju našli obrazovaniji i imućniji Vračarci.

Jedan od takvih beše i gospodin iz parka sa svojim podebljim ćitabetom. Petar Kočić inače je u vreme boravka u Beogradu bio žitelj ovoga kraja, dok redovan posetilac čuburskih kafana (i najčuveniji među njima) beše pesnik i boem Slobodan Marković.
"Čubura" je, pritom, od onih koje su nekako uspele doživeti ova moderna vremena, istina, u nešto drugačijem formatu. "Reputacija" joj je danas uzornija no onda, a u međuvremenu se preselila u obližnji Gradić Pejton.

 

U nastavku saznajte sve o novijoj istoriji Čubure.