Ne bi baš svako mogao da se pohvali time da ga je srdačni nepoznanac spasao gužvanja po gradskim autobusima. Takva vrsta spasa naročito dobro dođe kada gužvanje krene punom parom, tamo negde u jutarnjim časovima radnog dana – stojite na nekom od beogradskih autobuskih stajališta, a onda taj nepoznanac zastane i ponudi vam vožnju. Bez naknade, naravno.

Ali, ovaj nepoznanac je Beograđanima i te kako bio poznat. Ono što ga je razlikovalo od većine drugih poznatih Beograđana, bila je upravo činjenica da se nije libio da zađe među „nepoznatije“.

Tako su svedočile priče tih anonimnih Beograđana, priče u kojima nije manjkalo beskrajnog poštovanja. A šta ukratko veli (zvaničnija) istorija?

Za dva mandata gospodina Branka Pešića, zasijali su Beograđanka i hotel Jugoslavija. Beograd je dobio dve hale: Pinki i Pionir, dobio je i dve petlje bez kojih ga je danas nemoguće zamisliti – Autokomandu i Mostar. Pa onda, Terazijski tunel i auto-put kroz grad, a za devet godina gradonačelnikovanja, i Gazela je skoknula preko Save. Istočna i Zapadna kapija su počele da se izdižu nad gradom, Ada Ciganlija je počela da dobija „šminku“, a BITEF i FEST su počeli da mame kulturne građane.

Za tih devet godina, prestonica je postala neprepoznatljiva – dakako, u najpozitivnijem mogućem smislu. Za to vreme, gospodin čovek koji je Beogradu opravdao epitet metropole – pomagao je svojoj majci oko cveća u bašti i vozio Beograđane do njihovih radnih mesta.

Ako ne može milom, može diverzijom

Kada je 1972. godine proslavljao 50. rođendan, Branko Pešić je, između ostalog, dobio i pomalo neuobičajenu čestitku. Na jednoj od stranica poveće knjige, ispod njegove slike je stajao rukom ispisan tekst:

„Obijao je banke, provaljivao u radne organizacije, silovao gospođice iz aparata, tapkao pred SIV-om, džepario po GSP-u, lažno se predstavljao, falsifikovao dokumenta, poturao lažne novčanice, prodavao rog za sveću, varao na kartama, podmićivao – samo da bi naš Beograd bio veći i lepši.“

Ovakva čestitka je mogla doći samo od Duška Radovića. „Mrgud“ ga nije štedeo, ali jeste ispod ovih prozivki dodao jedno „Hvala mu!“. Slučajno ili namerno, Radović je u svom stilu donekle i oponašao gradonačelnika Pešića – budući da je ovaj bio na čelnoj gradskoj funkciji, način na koji se katkad vladao se graničio sa poluimprovizovanom diverzijom.

Recimo, Pešićev broj telefona je bio upisan i u imenike običnih Beograđana. Srećom, takvih nije bilo mnogo, jer diljem Beograda (još) nije bilo mnogo telefonskih aparata. Okrenuti gradonačelnikov broj nije, kao što bi možda danas, nalikovalo naučnoj fantastici, kao ni pojaviti se tom gradonačelniku na kućnom pragu. Ili, sesti u njegov automobil, ako ste bili među onim čekačima autobusa do posla.

Ali, nije ni gradonačelnik bio stidljiv glede zivkanja telefonom. Primera radi, imao je naviku, kada uveče prođe nekom ulicom i spazi da nema ulične rasvete, da odmah okrene broj direktora Elektrodistribucije. Naravno, intervenisati po pitanju nekoliko uličnih sijalica bio je lakši deo posla. Pribaviti novac za obnovu elektromreže išlo je već malo teže.

O tome je odlučivao jedan od, u to vreme, najviših jugoslovenskih funkcionera, Edvard Kardelj. Avaj, Kardelj je odlučio – neće da može. Ono što u celoj priči nije predviđao, jeste da će naići na sebi sličnog: inadžiju Pešića, pritom i neprikrivenog diverzanta.

Pešić se ponovo dohvatio telefona i naložio tajnu akciju: da se u kući Kardeljevih svakoga dana isključuje struja. Nije to dugo trajalo, možda sat ili dva dnevno, ali je pogodilo u metu. Nedugo potom, gradonačelnika je pozvala Kardeljeva supruga da se požali na isključenja. A na to joj je gospodin Pešič lepo objasnio da je za sve kriv trafo koji je trebalo da se menja.

Epilog ove doskočice nije teško pogoditi: elektromreža je apdejtovana, a kuća Kardeljevih više nije bila žrtva svakodnevnih restrikcija. Sa svoje strane, Branko Pešić je imao dovoljno kapitala da izvede ovu tajnu operaciju, jer su u Elektrodistribuciji sedeli ljudi koji su mu verovali – a verovao je i on njima. Poverenje je bila jedna od reči koja je spontano išla uz devetogodišnji Pešićev mandat, i to zasluženo: ono što je obećao, gradonačelnik se dobrano potrudio da ispuni.

Elegantno nadmudrivanje sa prvim čovekom Jugoslavije

I pored silnih hvalospeva, ne bi gradonačelnički mandat bio to što jeste da se ne potkrade i koja kritika. U slučaju Branka Pešića – a sukladno tome što je imao velike ambicije i i još veću nameru da ih ostvari – zamerke su se mahom odnosile na koštanje tih ambicija.

Svakako, teško se moglo očekivati da raznorazni projekti – bilo da je Mostar ili Autokomanda, FEST ili Hala Pionir, Gazela ili Muzej savremene umetnosti – mogu da se izgrade ili dovrše za siću. Ipak, Branko Pešić je „pucao“ na mnogo važniji faktor od sporadičnih kritika. Da bi realizacija ovakvih projekata makar i bila uzeta u obzir, morao je na to da privoli vrhovnog čoveka Federacije.

Sa privoljavanjem je zato počeo čim se latio gradonačelnikovanja. Počasni putnik u Pešićevom ličnom automobilu bio je Josip Broz, koga je brže-bolje lično poveo u obilazak Beograda. Nije da Tito nije znao kako glavni grad izgleda, ali je sada, uz Pešiča, dobio pojašnjenje šta sve Beogradu nedostaje da bi bio dostojan jedne prestonice.

Naravno, uspeo je da „kupi“ Tita i njegovu podršku, i to ne samo glede aminovanja značajnih projekata. Gradonačelnik je imao odrešene ruke i zbog one druge važne reči – poverenje. Ali, Pešić ipak nije bio neko ko je slepo podilazio drugima, pa tako ni Josip Broz nije bio izuzetak.

Štaviše, dobro je upamtio predsednik jednu od Pešićevih elegantnih replika. Obilazeći jednom prilikom Beograd, naslušao se reči hvale na račun gradske uprave: u tom trenutku je hotel Jugoslavija već primao goste, a novobeogradski blokovi su zašli u fazu izgradnje. No, tada ih je Josip Broz pecnuo: „Vi se dosta hvalite, mogli biste imati i malo samokritike“.

Branko Pešić je uzvratio u sličnom maniru: „Mi se u svemu, pa i u tome, ugledamo na naše starije drugove“. Umesto odgovora, usledeo je muk.

Broz je gradonačelnika morao da pohvali za „dobar šlagvort“, a pametnu Pešićevu dosetku nije zaboravljao ni godinama kasnije. Inače, Tito je za Pešićevih mandata živeo u vili na Dedinju, pa su mu obilasci grada bili praktično u komšiluku. Uprkos tome, ako je pozive dobijao od Branka Pešića, ti obilasci su se vodili kao zvanične posete Beogradu. Ono što je malo ko predviđao na početku karijere novog gradonačelnika, jeste da će Pešić pretiti da preotme slavu čak i doživotnom predsedniku.

 

Nastaviće se...