Mnogi bi na pomen njegovog imena slegli ramenima, iako je svojevremeno bio jedan od najsvestranijih u naučnim krugovima. Bio je i jedan od retkih koji se usudio da „načepi“ Josipa Broza, stavljajući veto na njegovo članstvo u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti. Da političarima nije mesto u ustanovama ovog tipa, Ivan Đaja je smatrao ne obazirući se na to da li bi njegov stav mogao nekome zasmetati. Ali, iza mestimičnog ustalasavanja javnosti, nalazio se gospodin sa biografijom koja je ipak bila glasnija od sporadičnih neodobravanja.

Ivan Đaja (1884 - 1957) bio je zanimljiv mnogima – od službenih činovnika, do studenata i akademika. Ono što mu se nije moglo osporiti jeste da je prvi u Beogradu otvorio vrata jednoj od osnovnih grana biologije. Zatim se glas o njemu proširio i Evropom, a Đaja, iako rođen podalje od Beograda, u prestonici se osećao (kao) kod kuće.

Ni ime mu isprva nije bilo sasvim beogradsko. Rođen je kao Žan, u francuskom gradu Avru, a nisu mu ni roditelji bili sasvim nepoznati. Ivanova mati beše Francuskinja, otac Srbin, a očev brat, Jovan Đaja, političar i ministar.

Od „Sibira“ do Pariza i nazad

Prvi susret sa prestonicom Ivan Đaja je dugovao svome ocu, inače pomorcu rodom iz Dubrovnika. Godine 1890., Božidar Đaja je dobio posao kapetana na parobrodu Deligrad. Cela porodica se tada preselila u Beograd, gde je Ivan završio osnovnu školu i gimnaziju.

Francuski uticaj se osetio još u Ivanovim mlađim danima. Obučen po poslednjoj francuskoj modi, izmamio bi pokoji komentar, ali ne nužno i odobravanje: prolaznici su umeli da mu prigovore što je umesto opanaka nosio cipele.

U cipelama je nastavio da šeta i tokom studija, ali ne u Beogradu, već u francuskom gradu Ruanu. Kasnije je prešao na Sorbonu i, pre nego što je odatle uzeo doktorsku diplomu, našao se u dopisničkim vodama.

Ivanova porodica sa majčine strane, pak, nije mnogo znala o Srbiji. „Srbija“ je pomalo zvučalo kao „Sibir“, zbog čega je Ivanova rodbina u Francuskoj mislila da je to jedno te isto. A sa (pravom) Srbijom je Ivan ponovo došao u kontakt kada je 1904. godine u Beogradu pokrenut list „Politika“.

Kada je počeo sa čitaocima da deli crtice iz života u Parizu, Đaja je time postao i prvi pariski dopisnik. Nakon studija je jedno vreme radio kod francuskog eksperimentatora Alberta Dastera, što mu je trajno usadilo glad za naučnim istraživanjem. 1909. godine je dokrorirao na Sorboni i u Beograd se vratio iduće, 1910. godine.

Fiziolog, rektor, intelektualac i logoraš

Neposredno pre toga, Ivan Đaja je, zapravo, prihvatio poziv svojih kolega naučnika – biologa i zoologa – i po povratku u Beograd, shvatio je da ovde za jednog naučnika ima više nego dovoljno posla. U Srbiji u to vreme nije postojala ni Katedra ni Institut za fiziologiju, nauku kojoj je Đaja posvetio ceo svoj život. Katedru je stoga osnovao 1910. godine – i to prvu u Beogradu – dok će Institut za fiziologiju (takođe prvi u zemlji) u Evropi postati poznat kao Beogradska fiziološka škola.

No, imao je Đaja interesovanja i van nauke. Pevao je u horovima, svirao je flautu, čak je pisao i knjige za decu. Pritom, nauku je voleo da posmatra i iz drugih uglova – pre svega, filozofskih. Naučne radove je isprva pisao na francuskom – inače, maternjem jeziku, a kasnije i na srpskom.

Onoliko koliko je činio za popularizaciju nauke (Đajin životni moto je bio da nijedan dan ne prođe bez eksperimentisanja i istraživanja), toliko je bio glasan i kada je trebalo odbraniti njegovu profesiju od političkih uplitanja. Imao je za to prilike u više navrata, kao, recimo, ’30-ih godina prošlog veka, kada je već bio na mestu rektora Beogradskog univerziteta.

Na studente se u to vreme okomila policija; tačnije, na one studente za koje se sumnjalo da pripadaju (tada ilegalnoj) Komunističkoj partiji. No, nije to bilo usled Đajinog simpatsanja komunista. Docnije je tim povodom rekao, „ja sam samo studente štitio da mogu da uče“, jer je njihovo interesovanje za politiku smatrao „mladalačkim neozbiljnostima“.

Ipak, to mu je nakon Drugog svetskog rata donelo par interesantnih nadimaka: „crveni rektor“ i „studentska majka“. Tako je predstavljen i Josipu Brozu, iako je dosledno odbijao da stane iza Brozove političke ideologije.

Štaviše, u politiku je dospevao manje-više posredno, ali je i to bilo dovoljno da se poneki od Đajinih postupaka proglase kontroverznim. Godine 1941., njegov se potpis našao na apelu koji su, osim Ivana Đaje, potpisali i drugi profesori, akademici i intelektualci. Apelovalo se tada, između ostalog, da se prestane sa napadima na Nemce, koji bi srpskom narodu to mogli surovo da naplate.

Nevolja je bila u tome što su apel podržali i pojedini profašistički političari (jedan od njih, Dimitrije Ljotić, docnije je postao saradnik okupatora). Komunisti su to, pak, protumačili kao protivljenje borbi protiv Nemaca, iako je Đaja bio daleko od simpatizera okupatorske vlasti. Naposletku je i zbog toga odslužio „kaznu“, kada su ga Nemci zatvorili u logor na Banjici.

(I dalje) pod budnim okom tajne policije

Ako je kraj rata za Đaju trebalo da znači i kraj ukrštanja puteva sa politikom, policijska dokumentacija je ipak govorila suprotno. To što je već decenijama bio renomirani beogradski naučnik, nije mnogo značilo službenicima Uprave državne bezbednosti.

Jugoslovenska tajna policija ga je držala na oku i nakon 1945. godine, po dolasku komunista na vlast. Naime, Đaja je praktično poistovećivan sa narodnim neprijateljima jer je govorio strane jezike (a ruski nije bio među njima), a uz to se, umesto sovjetskom, „bavio zapadnom naukom“. Zbog dvojnog državljanstva i čestih putovanja – što je tih godina bilo rezervisano za „buržoasku inteligenciju“ – Đaja je „zaradio“ i dosije u UDBI.

Imale su, dakako, i ove političke igrarije svoje posledice. Iako je, kao naučnik, bio na svetskom glasu, Đaja više nije bio toliko dobrodošao u široj jugoslovenskoj javnosti. Ipak, zadržao se kao profesor na Beogradskom univerzitetu i nastavio da objavljuje naučne radove – doduše, pretežno van Jugoslavije.

Broj tih radova se za Đajinog života popeo na oko 200. S obzirom na toliki doprinos nauci, stajao je rame uz rame sa svetskim naučnim vrhom. No, integriteta se i dalje nije odricao, makar to značilo i protivljenje doživotnom predsedniku.

Ipak, jedan glas u to vreme nije mogao bogznašta da promeni, tim pre što je Broz, kako se pokazalo, imao bezrezervnu podršku akademske zajednice. Tako se i on 1948. godine našao kao kandidat za člana SANU, a to makar jednom akademiku nije bilo pravo – i nije se ustezao o tome progovori javno.

 

Nastaviće se...


Naslovna fotografija: Др Иван Ђаја са асистентом Беговић Јусуфом, део колекције Адлигата